Porođaj, dijete
Trudnoću je nevjesta zbog srama pred svekrvom i svekrom kao i djeverovima krila sve dok je to bilo moguće. Čim bi se trudnoća spazila nevjesta bi dobijala bolji tretman u kući te se oslobađala mnogih obaveza. Obično bi se prema svekrvinim sugestijama omotala oko pasa i kretala što manje. U prošlosti vrlo malo je žena rađalo kod doktora u bolnici već se čitav porod obavljao kod kuće uz prisustvo starije, iskusne žene obično svekrve ili neke iz komšiluka koja se nazivala babicom. Porodilji bi se rasplela kosa a ona bi čučnula pridržavajući se za oklagiju. Čim bi dijete izišlo babica bi mu presjekla pupčanu vrpcu i zavezala je. Običaj je bio da se vrpca presječe muškom djetetu na sjekiri, da bi mu išli zanati, ili na olovci, kako bi mu išla škola, dok se za žensko dijete vrpca presjecala na oklagiji.
Pupkovina se običavala zakopati pod mladu voćku. Kada bi dijete odraslo plod upravo tog stabla mogao mu je donijeti ljubav života. Naime, u narodu se vjeruje ako osoba suprotnog spola pojede plod sa tog stabla može se zaljubiti u tu djevojku ili mladića čija je pupkovina prije mnogo godina zakopana pod njegovo korijenje.
Krajiško predanje navodi kako se ženi u trenutku poroda odvoje sve kosti osim onih u bradi pa je ona zbog toga u toku narednih četrdeset dana od poroda u periodu oporavljanja tkz. četeresnici. Slično tome narod još i danas vjeruje da se djetetu tjeme potpuno zatvori tek kada progovori i uspije reći „jaje“. Dijete na ovaj svijet dođe već sa određenom sudbinom „propisanom od Allaha u prvi 40 dana po začeću“.
Razni profilaktički rituali prate početak života svakog djeteta, posebno u četeresnici, kada se velika pažnja posvećuje zaštiti od zla. Prema općenitom bošnjačkom vjerovanju sve što je malo, lijepo i mlado može se lako ureći i samim time razboljeti. Neko od ukućana, obično mati ili nena, stavljali bi u dječiju bešiku muhliju (ekser) da mu džinovi ne mogu ništa. Naime, po narodnom shvatanju zli duhovi se boje metala posebno željeza i olova. Uz muhliju često se mogla vidjeti i tisovina, maleni zapis, list sedefila, razne đinđuve i slično.
Roditeljska želja da se očuva zdravlje i nafaka djeteta nije se izgubila u današnjim, modernijim vremenima već se i sada praktikuju neki od običaja iz prošlosti. Iako su uglavnom svi porođaji danas u bolnicama roditelji gledaju da upriliče, po povratku iz rodilišta, da dijete ne odnose prvo svojoj kući već uz put da navrate, bar na pola sata, kod nekog rođaka ili prijatelja koji živi na brdu tojest do čije se kuće ide uz brdo "kako bi i djetetu sve išlo uz brdo!". Onoj djeci koja se rode ponedjeljkom i petkom ovakav ritual nije potreban jer se ova dva dana smatraju sretnim u narodu. Osim toga, opet po savjetu starijih žena, dijete se tri puta stavi i izvadi ih hladne pećnice šporeta na drva i svaki put se kaže "Kad neko urekao ovu crnu i čađavu pekaru tada urekao i moje dijete!". Nakon toga vjeruje se da ga niko neće moći ureći.
Turski amanet
Općenito bošnjački narod je jako sklon vjerovanju u urokljive oči što je samo jedan od uticaja magičnih vjerovanja koje su na naše bosanske prostore donijeli Turci. Moć uroka potvrđuju i hadisi te kao takvo ima svoje uporište i u Islamu. Vjerovanje da kroz oči duša kontaktira sa vanjskim svijetom i u zavisnosti od raspoloženja utječe na njega stara je koliko i samo čovječanstvo.
U Cazinskoj krajini nene upozoravaju od davnina da se treba čuvati garavih očiju pošto one najlakše „prostrijele“ čovjeka do srca i mogu mu navući kako bolest tako i smrt. Takvom vjerovanju nastalom u prošlosti najviše je kumovao strah od Cigana i njihovi magični moći jer se oduvijek prepričavalo kako Ciganke znaju očima i basmama zasljepiti i pokrasti svakog na kog se namjere. Krajišnici vjeruju da su opasne i zelene oči pošto podsjećaju na zmijske i mačije i da su osobe sa zelenim očima u suštini najviše sklone zavisti i ljubomori, glavnim pokretačima uroka.
Od „svitskog sepa“ kako se to običava reći u Cazinu i Velikoj Kladuši najviše stradaju stoka i djeca, posebno osjetljiva su novorođenčad i ako se ne reaguje na vrijeme, dijete može da umre usljed čega mu tijelo obavezno pomodri. Narod vjeruje da takav leš baksuzan, naročito ako je opušten, jer vuče novu smrt u familiji.
Bebe su se ranije posebno čuvale od pogleda prvih četrdeset dana jer se vjerovalo da je upravo u tom periodu beba najosjetljivija. Strah od tuđih, nezgodnih očiju pojačavao se dječijim plačem pošto, kako to vele bošnjačke nene, „Od takvih očiju dijete može da se zaceni, a i da dobije neku bolest“. Zbog toga se ustalio adet da se prilikom gledanja malog djeteta prvo pogleda u svoje nokte pa tek onda u njega obavezno govoreći „mašalah“.
U krajiškom narodu očuvalo se više načina tjeranja uroka sa djece. Ako dijete počne da se trza noću, da neobično mnogo plače ili stalno ima povišenu temperaturu ili povraća, izvodi se obred sa pljuvačkom. Majka dijete odmah nosi u kupatilo i tamo sebi ulije u usta malo vode. Dok vodu drži u ustima, u mislima prouči euzubillu, zatim stavi desnu ruku ispod desne noge i ispljune vodu u šaku. Njome potare dijete po licu, niz ruke i noge čime urok nestaje. Majka kada uspavljuje dijete u bešici ili ga vec usnulog stavlja u nju tri puta prošapuće "Urok u stranu, san u bešiku" pa isto toliko puta pljucne pokraj kolijevke. Neke od njih, poučene od starijih, iza ovog nadovezu neku basmu poput ove "Bježi urok u stranu: gdje se žena ne babi, gdje pile ne pijuče, gdje ovca ne bleji, gdje hore ne kuriče, gdje mace ne mjauče veledalin amin'. Druge, pak, imaju običaj dok drže malo dijete u naručju rukom ga dotaći prvo po stražnjici a onda po licu tri puta prateći te pokrete riječima "Ko ureko doli, urekao i gori!". Smisao ovakve izjave leži u tome što se u narodu smatra da je guzica jedino mjesto koje se na čovjeku ne može ureći.
Urok može imati jake posljedice i na samu dojilju usljed čega joj presuši (povuče) se mlijeko iz grudi. Posmatra ju li osoba urokljivih očiju dok doji mlijeko će joj nestati. Identično stanje može uzrokovati i ukoliko kap mlijeka iz sise kane na pod dok hrani dijete pa ona ili neko drugi stane na nju, tojest, nagazi je. Stare žene nesretnu majku odmah posavjetuju da u kući ili po selu potraži trahane (tarahane) stare tri godine. Trahanu ona treba skuhati i u tri navrata pojesti po malo pa će joj se mlijeko odmah povratiti.
U cilju zaštite na dijete se kače ili stavljaju razni apotropejski predmeti i hamajlije. Najčešće se na djetetovu kapicu prišije oblutak od salijevanja zrna (olova), takozvano „srce“ ili komadić tisovine. Nekad bi se uhvatila ili jednostavnije našla mrtva krtica i otkinula bi joj se prednja šapica i zašila djetetu za kapicu. Vjerovalo se da ga poslije toga niko neće moći ureći i „navući“ bolest na njega.
Kad odluta duh
Da obezbjede svom djetetu dobro zdravlje majke su, osim zaštite od uroka, na sve načine mađijskim putem pokušavale utjecati na njegov imunitet pa čim bi mala beba kihnula govorile bi "Pis mace, zdrava djeca!'. I dok kupaju djecu majke i danas umiju reći "Voda niz brdo a moja Emina uz brdo!". Prljava voda od kupanja obično se prolije pod mladu voćku.
Za malu djecu u Cazinskoj krajini kažu da su kao meleci dok ne počnu da progovaraju, tada izgube to dražesno svojstvo pošto uz one lijepe riječi mogu izreći i neke neprikladne.No, sve do puberteta djeca imaju neku neobjašnjivu neprilagođenost svijetu oko sebe što dokazuje i sljedeće vjerovanje. Prema njemu djeci kada zaspu "odluta duh" pa svaka majka kada premješta usnulo dijete sa jednog mjesta na drugo podigne ga sa euzubilom, zovne ga po imenu ili bar malo povuče za nos.Tim činom želi se skrenuti pažnja duhu da se vrati u tijelo, što se događa u tren oka, jer u protivnom ono se može razboljeti ili poludjeti. Ukoliko dijete nemirno ili loše spava majka potraži ostatke vune na kakvoj živici ispod koje su se provlačile ovce pa mu je stavi pod jastuk.
Adeti vezani za djecu
Kako smo već mogli vidjeti u opisu obreda pri porodu roditelji od prvog dana pokušavaju utjecati na dječiju sudbinu mađijskim putem kako bi ono kada izraste imalo određene predispozicije za život. Muškoj djeci se željelo da imaju spretnost u zanatu ili školi a djevojčicama da budu dobre domaćice. Iako to u današnje vrijeme djeluje diskriminirajuće za ženski spol može se reći da ipak svi obredi nisu kategorizirajući već su neki poput ovog bili isti za svu djecu. Otac bi prve odsječene nokte nosio u džamiju i gurnuo ih pod tepih, da niko ne vidi, kako bi dijete kada odraste i pođe u školu dobro učilo.
Visibabom ili drimovcem stare nene običavale su u nedavnoj prošlosti bajati djeci da budu vesela i čila. Kada bi djeca brala koncem zime visibabu i donosila je kući stare su nene iskorištavale tu priliku da im obnesu cvijet oko glave i poprate to riječima : „Drimovac drima, ti ne drimaš. Drimovac nujan a ti veseo“.
Kada dijete počne praviti prve korake majka zamjesi maslenicu i u nju stavi jedan novčić. Maslenicu svi ukućani jedu „kako dijete ne bi padalo već lijepo prohodalo“. Onom ko u toku ručka pronađe novčić u maslenici predviđa se sreća i on kovanicu nosi uza se. Kako bi dijete što prije napravilo prve korake i prohodalo tražila se djevojčica rođena nakon smrti svog oca ("koja nije upamtila oca"), i darovala se poklonom ili novcem.
Ako se desi da je dijete boležljivo i da slabo raste, primjenjuje se obred sa jabukama. Uzele bi se dvije zdrave jabuke i svakoj nadjenulo drugačije ime te bi se na mladu nedjelju zajedno sa bolesnim djetetom odnijele na raskršće. Prvom prolazniku koji bi slučajno naišao ponudilo se da odabere jednu od jabuka i ponese je sa sobom. Po onoj koja bi ostala, dijete bi dobijalo novo ime, koje bi mu donijelo zdravlje i napredak.
U slučaju padavice (epilepsije), liječenje bi se obavljalo uz konsultaciju sa hodžom, koji bi bolesniku napisao odgovarajući zapis. Zatim bi otac djeteta uzeo mladog crnog ovna, bez ijedne bijele dlake, i zajedno sa bolesnim djetetom otišao do nekakvog velikog raskršća. Tamo bi, nenadano, oborio dijete na zemlju, prinoseći mu nož uz vrat, kao da će ga zaklati (kako bi ono zadrhtalo od straha), a potom bi brzo oborio ovna i – zaklao ga! Meso žrtvovane životinje se ne jede, nego se raskomada i baci niz rijeku, a koža se ostavi da bolesnik spava na njoj do konačnog izlječenja.
Bog mu silu ukinuo!
U cijeloj Bosni i Hercegovini na magijska vjerovanja najači upliv imala je kroz povijest orijentalna okultna tradicija. Arapski i perzijsko-turski utjecaji mogu se primjetiti u svim segmentima magijske prakse i kao takvi dijele se na dvije vrste. Pisanje zapisa i hamajlija, prizivanje duhova (daira) dolazi iz arapske tradicije, viši oblik, dok salijevanje strahe (kuršun dokme), gašenje ugljevlja (komur sondurmek), vjerovanje u urokljive oči, namještanje želuca te brojne čini i basme, niži oblik magije, dolaze iz turskog i perzijskog folklora. Tu posebno prednjači u prošlosti BiH jako rašireno vjerovanje u moć basme utemeljene često na turskim volšebnim riječima sa snagom tilsuma: "Ćufur ćuti", "Ja elif", "Ja gelsun", "Ja gebersun", "Hu đevzuruhu" itd.
Na tretmane kod duhovnog iscjelitelja Hamdije efendije Sudića dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta.Za njega su mnogi izrekli riječi hvale jer su na njegovim tretmanima "ponovo rođeni".U njegovoj ordinaciji se nedavno liječio i 30-godišnji poduzetnik iz Rijeke.
