Sigurno najpoznatija hamajlija u islamskom svijetu bila je i ostala čuvena Fatimina ruka.O njoj se tvore razne predaje.Jedna od njih kazuje kako je hazreti Fatima zateknuvši muža u nevjeri, sva u tugi, potrešena tim događajem opržila ruku mješajući vruć badem i šećer.Zbog toga simbol njene ruke postao je znakom ljubavi, praštanja i vjernosti ali i simbolom snage, moći i sreće.

Prsti na Fatiminoj ruci predstavljaju svetu porodicu: palac označava samu Fatimu,  kažiprst njenog muža Aliju, srednjak Muhameda a.s. a prstenjak i mali prst Fatimine sinove - Hasana i Huseina.

Istoimeni naziv nosi i jedna pustinjska biljka.Čim se stavi u vodu ona se raširi i dobije oblik ruke.Redovito se potapa u vodu koju će piti porodilja, kako bi joj se olakšao porođaj.

"Ako žena teško rađa, neka se rastrgne tespih i metne u posudu napunjenu vodom.Iza toga neka rodilja ispije vodu iz te posude, pa ako se sretno sa djetetom rastane, neka sveže onim koncem, na kom su zrnca od tespiha bila, pupak djeteta.Vrlo je korisna i hazreti Fatimina ručica.I ona se metne u kakvu posudu napunjenu vodom i pokrije.Poslije nekog vremena pije rodilja vodu iz te posude.Ako se je žilje hazreti Fatimine ručice u vodi raspustilo, to će ona žena sretno roditi i neće umrijeti, a ako se ne raspusti, teško će roditi a može u porodu i umrijeti.

Ako se je žena sa djetetom sretno rastala, treba hazreti Fatiminu ručicu darovati, a daruje se tako da joj se sve žilje omota svilom, zlatnom i srebrenom žicom".

 Osim svoje hamajlijske vrijednosti Fatimina ruka služi i za proricanje sudbine takozvanim "otvaranjem".Otvaranje Fatimine ruke uglavnom se čini kako bi otkrio karakter, narav i osobine neke osobe.Napisavši njeno ime slova su se pretvarala u brojeve.Zatim se ti brojevi sabiraju i zbir predstavlja poseban broj te osobe.

Kako bi pronašao tumačenje za taj broj faladžija je gledao dug spisak brojeva pored kojih su naznačene neke osobine ili kvalitete, na primjer:

3.Misticizam, kontemplacija, ljubav prema božanskom

15.Ljubav prema lijepom i idealima.

21.Grubost, nasilje, surovost.

36.Dubokoumnost, obdarenost velikim idejama

70.Ljubav prema nauci.

 Ako bi čovjek želio da otkrije da li će biti uspješan u nekom poslu, ili da li će pobjediti konkurenta, mora napisati svoje i njegovo ime te brojnu vrijednost svakog slova.Tada treba da sabere svaku grupu brojeva i podijeli svaki zbir sa brojem 9.Potom gleda u numeričku tablicu i broj koji je isti kao i broj dobijen dijeljenjem zbirova brojeva imena brojem 9, kako bi vidio da li će biti uspješniji on ili njegov rival.

Suprotno od kletve jest blagoslov.Njime se, uglavnom, stare osobe žele odužiti za neku pomoć ili plemeniti čin.Jedan od najčešći blagoslova koji se može čuti u svakodnevnom govoru jeste "Bog ti dao!" ili "Ruke ti se pozlatile!", "Usta ti se pozlatila!", "Sa hajrom svagdje otiš'o i doš'o", "Bog ti dao sve sem lipog dženeta!".Tumačenje zadnjeg blagoslova objasnila mi je baba Alije.Ona kaže da prvi dio blagoslova znači da nekom dragi Allah da sve najbolje ali drugim se kazuje "sem lipog dženeta" pošto ako bi rekao "Bog ti dao lipi dženet" zatvaraš sebi mogućnost, po vjerovanju, da odeš u raj.
Svi blagoslovi temelje se na želji za sretnom budućnosti i životu uopće poput: "Dan ti se pozlatio!", "Dabogda jeo zlatnim kašikama!", "Na paru legao a na dvije se digao!", "Dočekala i bijele pčele".Neka blagosiljanja su vrlo rječita poput ovog "Ne bilo ti zla koliko muha na krilu ponijela!" ili "Sve ti se dvojilo samo ti se zlo jalovilo!".Zanimljivo je spomenuti kako se u bošnjačkoj (magijskoj) svijesti posebno ističe spominjanje svjetleći metala poput zlata ili srebra ili nebeskih tijela - zvijezda, Sunca i Mjeseca u cilju privlačenja ljubavi, dobrih energija, kao u basmama i blagosiljanju.Takav stav vjerovatno proističe iz uvjerenja da na takve predmete i pojave ne može zlo, jer mogu da zaslijepe svako oko, te se treba pozivati na njih u životnim situacijama.Stoga su nastala mnoga blagosiljanja kojima su vični stari didovi i nene: "U zlatne žice udarao!", "Zlatan hodio i zborio!", "Zlatne ti strehe kapale!" i slično.



U narodu se pripovijeda kako je jednom prilikom neki trgovac pošao ranom zorom u grad, u čaršiju.Prolazeći pored mezarja začuh čudan razgovor:

-"Ja ehli kabur" oglasi se neko.

Ne znajući dal se to neko obraća njemu ili nekom drugom zastade da bolje osluhne.U to začuh jedan drugi glas:

-"Danas će nam doći još jedan na komšiluk!"

-"A koji to?" radoznalo će onaj prvi glas.

-"Danas će jedna žena pariti haljine, pa će se opržiti i umrijeti!".

Tad trgovac shvati da to razgovaraju mrtvi i sjeti se da mu je žena jutros, za kahvom, pričala da će cijeli dan pariti haljine, govoreći mu da joj po kome pošalje dva somuna iz grada jer ih neće stići ispeći.Pošto glasovi utihnuše, trgovac se razabra od iznenađenja i straha te sa nekom sumnjom krenu dalje.Došavši u grad kupi on dva somuna i po nekom dječaku posla ih kući.Međutim, sumnja i strah mu ne dadoše mira te on za sat, dva krenu kući.Opet prolazeći kraj mezarja začuh iste glasove:


-"Ja ehli kabur, neće nam ona žena doći na komšiluk!"

-"A kako to?" priupita drugi mrtvački glas.

-"Oštenila se kuja u one žene, pa ju je nahranila.Zbog toga joj je Allah dž.š. oprostio sve grijehe i produžio život!"

Te riječi malo smiriše trgovca ali on žurno nastavi kući.Došavši, ugleda svoju ženu živu i zdravu.

-"Jesi li parila haljine danas?" upita je, na što mu ona odgovori da jest.

-"A jesi li ručala?" nastavi on sa pitanjima.

-"Nisam jer sam imala puno posla" odgovori mu ona.Čuvši to trgovac se zamisli.

-"A gdje su ti somuni?"

Žena iznenađenja njegovim pitanjima odgovori:


-"Eno jednog u dušeku a drugi sam dala kuji jer se oštenila!".Tad trgovac shvati da su mrtvi govorili o njegovoj ženi.



Dobra djela spram ljudi ili životinja su oduvijek kod Boga bila dobrodošla i poželjna jer njima se pojedinac pred višom silom iskupljivao, produžavao svoju sreću i život ali i skupljao poene.Zbog toga su u narodu iskovane mnoge poučne izreke koje jasno daju na znanje da se dobro uvijek vrati dobrim poput: "Podijeli sadaku, produži nafaku!".Milostinja je univerzalni lijek za svakoga.Ona sigurno čuva od zla i uvijek se vrati duplo.Ukoliko nekog boli glava ili loše spava adet je da oko glave "za Suncem", obnese nešto novca i udijeli nekom siromahu.Veli se nek žena koja nema djece dijeli sadaku tokom devet mjeseci pa će joj božijim emerom želja biti uslišena.Od svih sevapa najveći je onaj kada neko upozna dvoje pa se oni zaljube i uzmu.Sevap je toliki kod Boga da taj više, po narodnom vjerovanju, ne mora nikad više ići u džamiju niti klanjati.Upravo stoga veliki je grijeh rastavljati muža od žene i uopšte "paliti" vatru među ljudima tojest zavađavati ih jer su takvi ljudi, po riječima babe Fatime, džehenemski potpalj.Od njih gori paklena vatra.Ko rastavi dvoje zaljubljeni ili supružnike grijeh mu je toliki, kazuju stare glave, da ga ne bi mogao poništiti ni kad bi devet džamija sagradio.

Narodna pjesma kazuje:"Šetala se hazreti Fatima po dženetu i po džehenemu, dženetu je vrata otvorila milu majku nije ugledala.Džehenemu vrata otvorila, majka joj na dnu džehenema, "Šta ćeš tuder moja mila majko?, Ne pitaj me šćeri moja mila, veliki sam grijeh učinila, kalemu sam kalem odlomila pa sam bistru vodu zamutila, zavadila momka i djevojku.Za sve bi mi Allah oprostio samo neće momka i djevojke...".

Grijeh je rušiti stare džamije, kazivala je svojevremeno baba Fatime, s obzirom da je u njima proučeno mnogo molitve.Još je gore građevinski materijal od razrušene džamije upotrebljavati u bilo kakvoj gradnji.Kuća u kojoj ima i kamenčić takvog materijala zatrt će se do lista na zemlji a njeni ukućani pomrijeti ili raseliti se.Svaka svetinja mora ostati takva kakva jest poput iskrivljeni ili izvrnutih nišana.Oni se ne smiju pomjerati, kategorično je naglašavala, jer i to je grijeh a sam grijeh vuče proklestvo.Međutim, vrlo je dobro pored okrnjenog starog nišana zapaliti pet svijeća i pustiti ih da izgore radi božijeg sevapa kao i posjetiti zaboravljene mezare i na njima proučiti Fatihu.Tu se svaki čovjek može lako osevapiti ukoliko šta prouči za dušu rahmetlije, zaključila je na kraju svoje kazivanje.

Kletve su arhaični vid magijske komunikacije sa višom silom, blisko vezane uz narodni život i običaje.Opisane su i opjevane u mnogim narodnim pjesmama i predanjima.U krajiškom narodu se i danas može čuti priča o ocu i sinu koji su ukrali komšijskog bika u namjeri da ga zakolju a meso prodaju.Prije klanja oca uhvati neka sumnja i strah pa posavjetova sina da uzme sa stoga sijena i poreda ga u devet manjih hrpa.Kad ovaj to učini, otac pusti bika da se pogosti.Bik je njušeći svaku od njih došao do pete hrpe i tek tu počeo da jede.Vidjevši to otac reče sinu:
-"Vidiš li, sine, šta je tuđi hakk, za ovo što smo bi ja i ti uradili ispaštali bi nedužni iz naše familije čak do petog koljena!".
Tuđe i oteto uvijek je bilo prokleto te vječiti put u propast kao odgovor na nepravdu svake vrste.Nije dobro da te kune ko u selu, reći će narod, a kamoli neko od koga si se ogriješio.Nekada je u Bosni bio vrlo dobro poznat kletveni obred kada bi povrijeđeni i oštećeni čovjek, sjedeći na pastekiji, poslije klanjanja, kleo udarajući kamen od kamen.Tad bi izgovarao neke od ovih teških kletvi: "Dabogda ti sve otišlo hintu jementu", "Dabogda ne mogao umrijeti dok ne pootvarao sva vrata i prozore", "Dabogda ne mogao umrijeti dok ti ne halalim".Ova zadnja kletva ima svoje jako uporište u Islamskoj tradiciji pošto je poznato da hodža u satu dženaze pita okupljeni narod hoće li mrtvome halaliti jer bez halala ili oprosta duša nema kuda.Narod vjeruje da se čovjek ni sa dušom ne može rastaviti dok mu svako ne halali.I narodna pjesma to svjedoči.Zaova umirući prokune nevjestu Ali-begovicu.Dođe vrijeme da i nevjesta umre, ali se ne može sa dušom rastaviti; s toga zamoli, da je nose u turbe zaovi.

"Kad su bili na domak turbeta.

Iz turbeta sitan avaz dođe:

Prokletinju ne nosite amo,

Dok je dosta ne ubije jada"

Nosili je u goru, gora je nije primila; nosili je u vodu, voda je iz sebe izmetala.Pa opet je donesu zaovi.Čim joj zaova halali, od duše se rastavi.

Posebno se teškom smatra kletva nevine duše pa se često u narodu upozoravalo "Čuvaj se djevojačke kletve!".Čisto djevojačko srce moglo je i može prokleti nevjernog momka jer je prožeta emotivnim nabojem.O tome kazuje narodna pjesma:

-"Od jada ga glava zabolila, Na srdašcu i umrit hoće.Kad je bilo oko pola dana, Svit prominu Šećer-Salih-aga"

Njegov grijeh je težak, pretežak za ovaj svijet pa on trpi i na onom.Ucviljena majka ide na mezar svome sinu pa ga pita:

-"Drago dite Šećer-Salih-aga je li tebi crna zemlja teška? Je l' ti obično u mubareć zemlji? Jesu li ti šimšir daske teške?, Je l' se zemlja u oči nasula?"

Iz mezara sin odgovara:" O, Boga mi, moja mila majko, nije meni crna zemlja teška, Jest obično u mubareć zemlji.Nisu meni šimšir daske teške, Nije mi se zemlja u oči nasula, Teške su mi moje drage suze!".



Jedna od najpoznatijih je kletva roditelja, usprkos velikoj ljubavi koju gaje prema svome djetetu.Često se može čuti "Aj ćeri, dabogda ti sve u pepelu bilo!" ili "Dabogda ti, sine, dočekao na svojoj djeci!" kao reakcija na dječiji neposluh.Navodno, očeva kletva je devet puta jača od materine jer, kaže se u narodu, otac kad kune čini to sa srca a majka ne.Posebno je griješno, smatra se, klesti djecu koja nose imena navedena u Kuranu poput Muhamed, Alija, Ibrahim, Fatima, Hava...

Dosta puta zna se čuti u narodu kako majka već u stomaku nesvjesno prokune dijete koje je željela pobaciti.Kletva se lako prima i na ono dijete čiji je porod bio mučan i težak.Stare Bošnjakinje kažu "Dovoljan je samo jedan malo jači majčin uzdah na to dijete i kletva je učinjena!".Od drugih, najlakše uklete prosjak ako se potjera sa ulaznih vrata.U pamćenju mi se urezala ispovijest stare, siromašne starice a inače majčine prijateljice.Još dok je bila dijete, pričala je, njen otac je ljutito otjerao sa vrata staru prosjakinju koja mu je odlazeći rekla: "Dabogda i tvoja djeca ovako k'o ja hodala!".Njena kletva se mnogo godina kasnije zaista i ispunila pošto su sva djeca, njena braća i sestre, imale nesretne živote završavajući ih u teškoj bijedi i ludilu.Izuzev prosjaka lako može uklesti siroče -treba se paziti njegove suze- osoba koja je gorjela u požaru, bolesnik koji se "crvao" u ranama te osoba koju je ujela zmija.Kletva je prenosiva i na druge načine, po vjerovanju iz Cazinske krajine, ukoliko neko zamahne nožem prema nekom, pa makar i u šali, na njega će prijeći svi grijesi te osobe, prema kojoj je zamahnuo.

Kletve se mogu podijeliti u dvije skupine - individualne i kolektivne.Protekli rat učinio je mnoga proklestva na ovim našim prostorima - uklela je majčina suza, uklelo je mučenje nevinih, proklela je bol nemoćnih, silovani, unakazivanih.I rušenje svetih objekata u kojima je "palo" mnogo molitvi i dovi bez sumnje donijet će svojim rušiteljima kaznu - grijeh u potomstvu.Jer kletva traje devet koljena, nekoliko vijekova, i nema te riječi, molitve ili djela koja je može poništiti.To je zakon karme - ako radiš loše, očekuj još lošije!.Može se čak konstatovati da je kletva vid pravne norme, nezaustavljive i nepobjedive.Ne kaže se uzalud u Bosni "Ni Bogu sila nije mila!".Čim se zgriješi aktivira se takozvani "kod proklestva" čije pogubno djelovanje kroz potomstvo ne prestaje dok Božija vaga pravde ne prevagne na dobro.U tom iskupljenju najviše pate djeca a sa njima i roditelji jer kako to kaže baba Fatime "Nema veće kazne od gledanja patnje svoje djece!".Upravo zato ima ljudi koji su od rođenja nesretni, bez obzira na njihov status, obrazovanje, ljepotu.Ljudi su podložni tome još iz onih rajskih, dženetskih dana kada su Adem i Hava (Adam i Eva) zbog svog grijeha izbačeni, proklevši cijeli ljudski rod.



"Kletvom možeš čovjeka pretvoriti u svakojako tijelo: u konja, mačku, slamku, travku, kamen i slično.Ima puno priča, gdje su roditelji svome djetetu rekli: "Šejtan te odnio!" i odmah ga je ispred njihovi očiju nestalo"

Istihara je molitva kojom hodže ali i neke žene izazivaju kod sebe snoviđenje radi otkrivanja nečije sudbine ili rješenja problema.Nekolicina bosanskih hodža-iscjelitelja, koji strogo poštuju zadane principe, praktikuju ovaj obred "klanjanja istihare" koji podstiče predskazivanje sudbine.Uzgred rečeno, u graničnoj psihologiji se takvi snovi nazivaju prekognitivnim.

Rođena Beograđanka, sa skoro aristokratskim porodičnim pedigreom, Natalija E.(34), svojom udajom za novosadskog poljoprivrednika Jovana prije šest godina, šokirala je mnoge.Njena porodica, rodbina i prijatelji bili su zatečeni njenom odlukom.A njoj je bilo svejedno šta oni misle, samo je željela bit sa njim.

Otišla sam u posjetu svojoj prijateljici u Novi Sad, srela ga, zaljubila se i odlučila ostati sa njim.Bila je to ljubav na prvi pogled, a moja udaja, izazvala je kontraverze i neviđeni šok u porodici i među rodbinom i prijateljima.Bilo je očekivano da se udam za nekog bogatijeg a ne za običnog stočara.Ipak, bez imalo predrasuda upustila sam se u svoju ličnu avanturu i do dana današnjeg nisam se pokajala – priča Natalija.

Ipak, njenu sreću prijetila je da pokvari nemogućnost da zatrudni.Boljelo ju je što svom voljenom suprugu ne može podariti nasljednika, a još više su je boljeli prijekorni pogledi Jovanovih roditelja.

Ti si gradska dama.Namjerno ne želiš da zatrudniš.Nećeš da imamo nasljednike – govorili su mi.

To naravno nije bilo tačno.Ja jednostavno nisam uspjevala ostati u drugom stanju.Oni to nisu razumijeli.Čula sam iza leđa priču Jovanove tetke kako sam jalovuša, kako sam možda imala gomilu abortusa i buran život i šta sve ne, pa ne mogu zatrudnijeti.Svaku njihovu riječ sam oplakivala danima.Sve sam to izdržala zahvaljujući Jovanovoj nesebičnoj ljubavi i podršci.On je uvijek bio uz mene.

Dogovorili smo i prvi zajednički odlazak doktoru.Naši nalazi su bili uredni.Nikakvih anomalija, bili smo savršeno zdravi oboje.To mi je teže palo nego da su mi rekli da imam kakvu bolest – prisjeća se, ne tako davno proživljenih muka i patnji Natalija.

U razočarenju je Natalija provela punih pet godina braka, a početkom šeste godine, na poziv stare prijateljice sa fakulteta, zajedno sa suprugom zaputila se u Bosnu.Odlučila je da potraži pomoć alternativaca.

-Iako sam obišla skoro cijeli svijet, bila je to moja prva posjeta Bosni.Odsjeli smo kod prijateljice koja je bila skoro do u tančine upoznata sa mojom situacijom.Na njen prijedlog posjetila sam tuzlansku iscjeliteljicu Aminu Minelu.

-Moraš znati da je samo Bog taj koji stvara i daje život, kao i sve ostalo oko nas.Ako njegova želja bude da ti postaneš majka, to ćeš i postati, a ja ću ti samo očistiti put – bile su riječi kojima je Amina Minela davala nadu nesretnoj ženi.Nakon devet završenih seansi i učenja iz Kurana, Natalija se smirenija sa suprugom vratila u Novi Sad.

-Imala sam predosjećaj da će sve biti uredu, jer sam primjetila neke reakcije za vrijeme održanih seansi.Amina Minela mi je rekla da je kod mene riječ o crnoj magiji koju je ona uspješno otklonila.U to sam se naravno uvjerila devet mjeseci poslije, kad sam rodila zdravog i predivnog dječačića.Mislim da u široj okolini nema ponosnije i sretnije majke od mene.Suprug i ja planiramo imati još djece.U Tuzli smo stekli doživotnog prijatelja – presretna je Natalija.

Amina Minela se bavi:

Bioenergija, učenje i liječenje Kuranom, pronalaženje sihira tespihom, otklanjanje svih vrsta crne magije, izrada hamajlija (lične, kućne, porodične).

Ako kvočka neće nakvocati, treba joj u gnijezdo staviti kućicu od puža ili joj dati sa čanka nastruganog tijesta,
- Kad se oždrijebi kobila, na vrat ždrjebeta stavlja se probušena drvena kašika radi uroka,
- Kad se žena porodi, prvi puta dijete će zadojiti iz desne dojke - da bi dijete bilo dešnjak,
- Ako u kuću na Prozuk dođe muško, u toj kući će sve što se rodi tokom godine biti muškog spola, a ako dođe žensko - ženskog.
- Na dan Prozuka, kokoši treba hraniti u krošnjama (za nošenje sijena na leđima) da bi bile bolje nosilje,
- Uoči Jurijeva stoku treba provesti između vatre radi uroka i ujeda zmija,
- Smrekovinu treba stavljati u kuću radi more,
- Djetetu ne treba sjeći nokte dok ne namiri godinu dana života, već mu ručicu ili nožicu stavljati u tek samljeveno brašno i nokti će sami otpasti,
- Za prve novce koji padnu na čelo, djetetu treba zapisati kod hodže radi uroka i ta se suma novca ne smije ni povećati ni umanjiti,
- Nakon prvog šišanja djeteta, kosa se nosila u džamiju,
- Hrana koja ostane iza mladenaca poslije svadbe zakopavala se u zemlju jer se vjerovalo da mladenci neće dobro i složno živjeti ako tu hranu pojedu psi ili mačke,
- Ako dijete dobije djetinju (vrsta epilepsije), ne smije ga se prihvatiti ni majka ni otac, a običavalo mu se iznad glave rascijepiti rašak (motalica za niti),
- Pri udaji, na putu od roditeljske do mladoženjine kuće, ako bi se prelazila voda, mlada je morala bacati peškir,
- Da bi se zaustavio led (grad), na izvrnuti sadžak (željezni tronožac) sa ognjišta stavljala bi se kašika soli ili bi najmlađe dijete pojelo pokoji komad leda (gradnih kuglica),
- Ako bi zapuhali jaki vjetrovi uzimao bi se komad kurbanskog roga i bacao u vatru. (kurban, bravče ili goveče koje muslimani kolju na Kurban-bajram).

U Turskoj nazar ili urok liječi se, između ostalog i strah, salivanjem olova (kuršun dokmek) ili u krajnjem slučaju voska pa se sa sigurnošću može utvrditi otkud potječe poznato bošnjačko salivanje strave/strahe.Ova metoda anuliranja kem goza ili urokljivih očiju i danas je jako rasprostranjena u praksi turskog naroda.

Kada se već zadjevojčila, pred svoj šesnaesti rođendan, Lutvija Babajić je na livadi gdje je čuvala blago doživjela susret koji joj je odredio život.Pohodila ju je nepoznata, potpuno prekrivena žena, i upitala da li je ona rođena uoči svete noći muslimana.Od tad pa do danas za nju se zna ne samo na prostorima Balkana, veći u Zapadnoj Europi, jer uz pomoć časnog Kurana pomaže i liječi bolesne i unesrećene, ljude koji su pod utjecajem crne magije, a posebno se ponosi što se uspješno bori protiv strašnog zla današnjice - narkomanije.O iskustvu sa početka priče Lutvija Babajić, poznatija kao Bulhanuma, kaže da nije osjećala strah, a svega što je usljedilo i sada se živo sjeća.

Na samoj periferiji Sarajeva živi priča o ženi, stravarki Emiri Ejubović, koja kako to mnogi kazuju, može i zna mnogo više od drugih.Sam susret sa Emirom otkriva nam da, začuđujuće za ovu branšu, pred sobom imamo obrazovanog i veoma inteligentnog sugovornika.Teško ćete je moći zbuniti postavljajući i najteža pitanja: na sva smireno i tiho odgovara i predstavlja osobu koja zna šta hoće.Na samom početku razgovora ističe da voli puno čitati i da sama ponešto zna napisati za svoju dušu.

Rijetko se neko iz svijeta alternativne medicine , a posebno njene grane-duhovne medicine, može pohvaliti da uspješno radi čak četiri decenije, kao nana Mujesira Imširović koja je rođena u Bijeljini a danas živi u gradu soli i rudara -Tuzli.

U centru Tutina, u velelepnoj kući, živi Meho Gegić koji, kada ga upitate za zanimanje kaže: "Ja liječim bolesne i pomažem onima kojima je potrebna pomoć".
Ovaj hodža, rođen prije 34 godine u selu Reževići na Pešterskoj visoravni, govori opušteno, siguran je u sebe, vozi "mercedes", ima smisla za humor i druži se sa ljudima najrazličitijih zanimanja. Pred njegovim vratima mogu se vidjeti desetine muškaraca i žena najrazličitije dobi i iz svih krajeva zemlje. Zamišljeni, nesretni, ovi ljudi čekaju Meha da mu povjere svoje muke i da od njega traže pomoć. Meho kaže da mu najviše smeta to što mu mnogi ljudi pridaju natprirodna svojstva.

"Ne, ja ne mogu da znam šta ljudi misle i ne mogu da znam šta se dešava iza brda. Zašto mi ljudi pridaju takva znanja ne znam. Kruži fama o meni, ali ja samo liječim ljude sa mnogim životnim problemima, liječim od uticaja crne magije, borim se protiv magija koje potiču još iz starog Egipta ili Grčke. Ja se bavim ovim na naučnoj bazi i drago bi mi bilo da vratim ugled hodžama koji se bave liječenjem jer je taj ugled dosta poljuljan. Dakle, ja od đavola štitim hipofizu, centralni nervni sistem i hipotalamus, mogu da istjeram đavola iz čovjeka, vraćam pamet onima kojima je pamet poljuljana ali ja ne posjedujem nadnaravna svojstva" - priča Meho Gegić.

Ima Gegić i teoriju da se "svijet koji ne vidimo sastoji od bića koja se zovu - džini".
"Džini mogu da budu dobri ali i loši, a ti loši su šejtani ili đavoli. Oni opsjedaju čovjeka kad je pod stresom ili u afektu. Kad je opsjednut sobom, čovjek je pod sihirom. Sihir je arapska riječ za magiju i može se prevesti kao opsjednutost. A osobe 'bacaju' sihir kad žele da nekome nanesu zlo, one su sklopile pakt sa poglavicom đavola koji je naredio svojim đavolima da narečenog opsjednu. A ja uspijevam da iz čovjeka istjeram tog đavola" - priča Gegić.

On je, tvrdi, otkrio da "đavoli uglavnom žive na nečistim mjestima" i da "najčešće djeluju u sumrak".
"Đavoli su najopasniji na granici sjenki. U hladu drveta ili na suncu čovjek je bezbjedan ali ako sjedne na granicu između sjenke i osunčanog dijela tla đavoli ga napadnu. Šejtani, inače, žive i po 10.000 godina, kad napune 250 godina prestaju da budu bebe, ima ih muških i ženskih, posjeduju sve što i čovjek samo su im zjenice očiju elipsaste i uspravne" - opisuje Gegić.

Gegić kaže da je ovladao hipnozom, da je mnoge ljude zahvaljujući njoj "oteo od đavola". On je otkrio pouzdan dokaz o "boravku đavola u čovjeku" i tvrdi da su "suze normalnog čoveka slane dok đavolom opsednut čovek lije gorke suze".

Gegić kaže da nema tarifu za svoje usluge, da se zadovoljava onim što mu "pacijenti" ostave, oni se uglavnom "ne brukaju", a siromašnima usluge pruža besplatno.
Ovaj preduzimljivi hodža kaže da "ordinira samo danju" ali "hitne slučajeve prima i noću" kad je tarifa drugačija".

Kad zvanična medicina ne može da pomogne u liječenju, mnogi se okreću alternativi i duhovnom iscjeljenju, posebno ako je bolest posljedica crne magije.Hamajlije za zaštitu pomažu preventivno, ali i onda kada se zlo skine.One štite stare, nemoćne, djecu, pa čak i nevjerne Tome odnosno ljude koji ne vjeruju u njenu moć.Hamajliju može da napravi stručnjak za to, i to za svaku osobu ponaosob, zavisno od problema.

Otkrivajući nam djelić vještine izrađivanja hamajlija, duhovna iscjeliteljka Arnela iz Tuzle tvrdi da su one veoma moćna zaštita protiv crne magije.Hamajlije su još prije nove ere pravili Arapi i Perzijanci da bi zaštitili, ne samo sebe već i stoku i domaćinstvo.Prvobitne hamajlije pravljenu su od kamena, drveta ili kosti, tako što se nad njima, dok su ih oblikovali, dugo izgovarale molitve.Nisu se ispisivale nikakve riječi na njima kao što se to, inače, danas radi.U molitvama su se obraćali Bogu da spasi određenu osobu od bolesti i zla.Vremenom su duhovnjaci uočili da je hamajlija još moćnija ako se po njoj ispisuju određene riječi, odnosno dijelovi molitva iz Svete Knjige.

Prilikom izrade hamajlije, morala su da se poštuju određena pravila:

-datum  i vrijeme izrade

-ambijent u kojem se piše (mir i čistoća)

-posebna vrsta mastila, kao i njegov miris.

Dok se hamajlija ispisuje, svo vrijeme se nad njom moli Bogu da pomogne osobi kojoj je namjenjena i naravno – pomene se i problem koji je muči.Nakon toga se taj ispisani komad papira umota u karton, platno ili u sivu i crnu kožu što se najviše i preporučuje.Bitno je da se hamajlija ne pravi u obliku kocke i ne lijepi selotepom jer na taj način gubi moć.Važno je da tekst na papiru bude ručno ispisan mastilom, a ne fotokopiran jer tada ne djeluje zaštitno.

Moćne hamajlije

Zavisno od izrade postoji više vrsta hamajlija.Najcjenjenija hamajlija, a ujedino se smatra i najmoćnijom, je Sedam pečata, ona ima oblik pravougaonika sa sedam uređenih redova.Na njoj su nacrtani pentagram, zatim sedam Božijih imena, imena meleka, plemenskih vođa, dana u nedjelji i planeta.Ova hamajlija se radi po nedjelju dana uz svakodnevnu molitvu.

Popularne su i hamajlije namjenjene ženama i djevojkama koje se prave od tankih listova iz Svete knjige a stavljaju se u pozlaćeni okvir.Hamajlija može da bude napravljena i kao prelijepa dvoredna ogrlica.Sastoji se iz dvanaest pločica na kojima su ispisane određene molitve.Njena funkcija je da zaštiti ženu od svakog zla narednih dvanaest mjeseci a po isteku godine pravi se nova.Djevojke rado nose ovu hamajliju jer je u obliku nakita, pa nikome ne moraju da otkrivaju njeno pravo značenje.Objašnjenjem bi se, naime, smanjila moć hamajlije.

Hamajlija može da se napravi i na takozvanom božijem drvetu – tisovini, tako što se na komadić urežu riječi molitve (samo njen dio) i ime nosioca.Tisovina je pored sedefila (rute) među najomiljenijim hamajlijama među Bošnjacima i na svojevrstan način predstavljaju njihove zaštitnike.

Na zaštitnu moć hamajlije također utječe način na koji se ona nosi.Preporučljivo je da se nosi oko vrata ili kao narukvica na lijevoj ruci ili u gornjem džepu pored srca.Ne treba da se nosi u novčaniku ili u džepu od hlača.Isto tako, poželjno je da se skida prilikom kupanja ili spolnog odnosa, a najbolje je da se u to vrijeme ostavi u drugoj prostoriji.

Stravarka Aiša from Sarajevo practices a form of ethno-medicine characteristic for Middle East  and the Balkans, a method called salivanje strahe or salivanje zrna „melting the fear“ in Bosnia. This method consists of ritual behaviour and a special text known as a „basma“ (or bosnian magic poetry), used together with the aim of healing the patient.

Another part of the technique is the melting of lead (or 'melting the fear'), which consists of the ritual melting of a small piece of lead, by means of which stravarka Aiša ' sees' the cause of the illness. This piece of lead represents the condensed illness and its cause as well. The shape the melted metal assumes is interpreted by the conjurer (stravarka). At the end of the interpretation, the conjurer gives this piece of lead to the patient and he must liberate himself from it by throwing it ritually back over his shoulder without turning back his head, while pronouncing a charm.

That ritual can be performed by man or woman, but women perform it more often, as they used to, traditionally, care about their family's health. Women who does that ritual in Bosnia is called „stravarka“ or "stravaruša", and she is usually older lady who has been passed through menopause. The illness which stravarka Aiša heals and from which the term 'melting the fear' originates are defined in the folk speech as straha or strava - a terror, a fear, a spell, or evil eyes. These are different psychic crises, neurosis, states of stress and nervousness.

Stravarka, in the process, uses a few props; metal spoon, bowl for water, 3 or 4 pieces of lead and red towel or scarf. Ritual follows the strict religious pattern and therefore Stravarka, before she starts performs abdest (muslim religious washing). Stravarka, over the lead and bowl filled with water, pronounces some individual Quranic prayers, with El-Fatiha first Quranic chapter and Ikhlas 112. chapter dominating.

When treating a frightened child, Aiša first put little pieces of led through the gun barrel and then puts them in a spoon and melt in the fire. However, when treating her adult patients she holds a larger or several small pieces of lead in her hand and rotates them 3 times clockwise round around the patients head saying: „Euzubilahi mineš šejtanir radžim bismillahir rahmanir rahim“. While the lead is melting in fire, Stravarka, over the bowl with water, quietly speaks prayers and basma (magic words) that seek the salvation of God and the health for a patient.

Between the prayers she repeats the following words:"Dear Hazart Fatima, my dear mother, tell your father Mohammed that the patient needs help day and night" - "Draga moja hazreti Fatime, draga moja majko, reci svom ocu Muhamedu pejgamberu da bude u pomoći i u danu i u noći". When she pronounces all the words and prayers due to which she normally experiences some harmless sensations like uncontrolled yawning or tearing eyes stravarka covers patient’s head with a cloth or red scarf (patient sits on a chair). Then, while holding the bowl of water in her left hand over the patient’s head she takes a right handed spoon with melted lead and quickly pours it into the water. On this occasion stravarka says; “lead to break and all evil to bounce from (name of patient) Amen!, Amen!, Amen!” - "Olovo puca i sve zlo razbija sa N Amin! Amin! Amin!"  When pronouncing the magic words she looks out into a high mountain intending, in such a way, to positively affect the recovery of a patient.

Namely, in BIH high landscapes such as mountains, are considers as symbols of happiness and good health; this is originating from the old Bosnian Sun-worshiping Cult. During this ritual, several times encounter the segments of those beliefs when stravarka 3 times moves in clockwise direction; following the path of the sun, when circling lead around the patients head or during her prayers’ chanting over the bowl of water that she, after every prayer, rotates in clockwise circle.

After she throws dissolved lead in cold water, on which occasion leads form various shapes, Stravarka Aiša commences analyses of the obtained shapes what leads her to the cause of problem/disorder. If lead forms in a shape of a needle or number of them Stravarka is convinced that the patient was a victim of an enormous shock of fright. Lead formed in a circle is a sign of a direct patient’s contact with the spiritual world of Jinns, on which occasion spirits harmed the patient.

After Stravarka Aiša performed the analyses of the obtained forms of lead, she collects all the lead by the spoon and brings it back to fire in order to re-melt it. Then, she repeats the same ritual that has already been described above, with a difference in lead being melted in water this time over the patient’s stomach not head. When stage two is completed the last time Stravarka melts lead over the patient’s feet, what is the final/ending stage of the ritual.


The sign of successful treatment is sought in the lead itself. Namely, so-called heart (srce) appears in the very lead  (shape of tear), what is a sign of all the evil being neutralized in the patient. The patient washes his face 3 times with the water lead was melted in 3 times, drinks a bit of it too, washes his/her hands up to his/her elbows and washes his/her legs up to his/her knees. The rest of the water is spilled under bush of rose. 

 Heart or tears of lead is kept for a month time under the patient’s pillow and then thrown down the river stream.

Veliki dio arapskog mističnog naslijeđa i danas praktikuju mnogi islamski duhovni iscjelitelji.Jedna od najzastupljenijih tehnika jeste otvaranje zvijezde, u kojoj može da se vidi sudbina čovjeka, crna magija, pa i krizni životni periodi kroz koje mora da prođe svaka osoba.Ovom tehnikom pomaže se ljudima da skinu nabačeno zlo, da se izliječe, ali i da pronađu sreću.

Narod u Bosni i Hercegovini, bez obzira na godine, spol i vjeroispovijest, čim neka nevolja pokuca na vrata bez dvoumljenja će potražiti pomoć od hodže ili stravarke, da im otvore zvijezdu i kažu dijagnozu.Taj ritual je u ovoj zemlji gotovo dio kulturnog nasljeđa.O čemu se zapravo radi?

Bosanska duhovna iscjeliteljka Lutvija Babajić otrkiva dio ove mistične tajne.Ona kaže da osoba samim rođenjem dobija svoju zvijezdu, u kojoj je zapisana njena sudbina.Sve karakteristike te zvijezde mogu da se pronađu u Kuranu, ali postupak zna samo iskusan duhovni iscjelitelj, koji je upoznat sa svim mističnim tajnama.Iako planetarna postavka igra veoma važnu ulogu u satu rođenja svake osobe, iscjeliteljka napominje da ova tehnika nema baš nikakve veze sa astrologijom.

Tri vrste zvijezda

Otvaranjem zvijezde, otvaraju se duša i aura neke osobe, pa se sa nje lakše mogu skidati sve negativne čarolije, a i uraditi jake zaštite.Tada su život i sudbina te osoba u rukama duhovnog iscjelitelja.Postupak traje najmanje pola sata a često i više, a sve zavisi od toga šta se dešava sa tom osobom i u kakvom je stanju njegova zvijezda rođenja.U Svetoj knjizi je, prema Lutvijinim riječima, zapisano da postoje tri vrste zvijezde i to: niska, karakteristična za nesretnu sudbinu, visoka koja obezbjeđuje sreću i blagostanje te prikrivena zvijezda kad je osoba pod magijom.

Osoba koja želi da joj se čita zvijezda Lutviji mora da kaže ime i prezime, a udate žene i djevojačko prezime.Čak je bitan i nadimak, jer on ponekad umije da nadvlada ime, pa ga zvijezda ne prepozna i ne može da se otvori.Može da se desi, naročito kod osoba koje su pod jakom magijom, bez obzira na sve podatke, da zvijezda uopće ne može da se otvori.U tom slučaju, duhovnom iscjelitelju su neophodna i imena roditelja, najčešće majčino, jer je ona tu osobu donijela na svijet i po svetom učenju njezina zvijezda je povezana sa djetetovom.

Kako djeluje ova tehnika?

Zdravlje – ukoliko je osoba pod magijom, duhovni iscjelitelj tačno vidi u kojoj se zvijezdi radi i zna način na koji može da pomogne.Tek kad se uspostavi precizna dijagnoza, pristupa se liječenju.Ponekad ljudi dođu sa jednim problemom, a otkriju da je problem u nečem drugom.Na primjer, dođe osoba koja se žali na glavobolju, a otvaranjem zvijezde ustanovi se da problem stvara želudac ili reproduktivni organi ili čak crna magija.U tom slučaju, pristupa se određenim ritualima kojima se pomaže iscjeljenju ili se skidaju sihiri.

Ljubav – ovom tehnikom, osim što mogu da se otkriju crnu magiju i bolest, može da se predvidi i budućnost, pa i kad je u pitanju ljubavni život.Mnogi parovi ne ustručavaju se da otvaranjem zvijezde vide da li im je ta osoba suđena, jer u suprotnom može da se desi da ne žive sretno ili ne mogu da imaju potomstvo.Tom prilikom uzimaju se podaci mladića i djevojke i gleda se da li se njihove zvijezde poklapaju.Ukoliko se desi da ne odgovaraju jedno drugome, bolje je da se odmah raziđu jer sreća neće nikada pokucati na vrata njihovog doma.Ukoliko su suđeni jedno drugome, a imaju problematičnu vezu, određenim savjetima, baziranim na energijama njihovih zvijezdi, ta veza može da bude skladna.

Posao – Lutvija kaže da otvaranjem zvijezde pomaže i u poslu.Naime, u tom slučaju za tumačenje uzimaju se datum otvaranja firme, njen naziv i podaci o vlasniku.Tada može da se tačno vidi kako ta firma posluje, da li je neko nabacio magiju, ali i da se ponudi savjet s kojim bi se poboljšalo poslovanje.Nabačena magija ne samo da može da dovede do bankrota, nego i do toga da se vlasnik teško razboli, nasilno umre ili da mu se desi neka nesreća u familiji.

Krizne godine

Otvaranjem zvijezde pored toga što se može uspješno da poboljša situacija na polju zdravlja, ljubavi i posla, mogu da se prebrode i takozvane krizne godine, koje su kod svake osobe neminovne.Pod tim se podrazumijevaju loši životni periodi koje poput lekcije moramo da savladamo.Zadatak duhovnog iscjelitelja je da tom prilikom upozori osobu na opasnosti te daje zaštiti određenim ritualima ili hamajlijama.Upozorenja mogu da se odnose na saobraćaj, na ulaganje novca, promjenu posla, izbor bračnog partnera, jer ako vrijeme nije povoljno, svaki uloženi trud je uzaludan.

Novinari magazina Aura prije nepune četiri godine napravili su zanimljivu reportažu o najmističnijem gradu Bosne i Hercegovine - Visokom, koji bi, pored lokacija piramida, mogao postati i raj za one koji žele okusiti čari ezoteričnog i mističnog.

Supružnici iz Gradačca godinama su obilazili ljekarske ustanove pokušavajući da dobiju potomstvo.Spas su pronašli kod faladžinice Melve, koja je tehnikom falanja otkrila da je na njih bačena crna magija, pa im je pomogla da se riješe toga zla.

Dragan i Ljubica iz Gradačca godinama su pokušavali da dođu do željenog potomstva.Obišli su mnoge klinike i uvijek bi čuli istu priču – da su oboje zdravi, ali rezultata nije bilo.Na kraju su odlučili da potraže pomoć u alternativnoj medicini te su se uputili u Lukavac kod poznate duhovne iscjeliteljice Melve Zukić.

Ona je svojim posebnim tehnikama otkrila razlog njihove neplodnosti, i pomogla im da dobiju toliko očekivanu bebu.

-Otišli smo kod Melve po preporuci, da nam pogleda sudbinu, pa ako nam nije dato da imamo dijete, nećemo ni da insistiramo na tome.Otvorila nam je svoje posebne arapske rune, koje su ustvari odlomci iz svete knjige Kuran.Iscjeliteljka nam je objasnila da ih je sama napravila, jer kad se nekom čita sudbina iz Kurana, to se može učiniti samo u večernjim satima, a na ovaj način može da se gleda u bilo koje doba dana.Meni i suprugu ponaosob tri puta je otvarala te karte, i pričala nam o prošlosti i sadašnjosti toliko precizno da smo imali osjećaj kao da živi sa nama.Na kraju nam je rekla da nam je namještena magija preko katanca, da nemamo potomstvo , priča Ljubica.

Zlo zaključano u katancu

Nesretni supružnici u početku nisu mogli da povjeruju Melvinoj priči sve dok se nisu vratili kući i zaista u zadnjem dijelu dvorišta pronašli zakopan katanac.

-Iscjeliteljka nas je posavjetovala da ga ne dodirujemo rukama, već pomoću štapića te da ga stavimo u kesu i donesemo njoj.To smi i učinili, a ona je onda počela da izgovara molitve.Rekla nam je da idemo i da ostalo prepustimo njoj i da više ne trebamo da brinemo, jer će naš problem biti ubrzo rješen.Melva je ocijenila da ne treba da prisustvujemo činu kada ona tjera džinove.Poslije tri mjeseca, ponovo sam se razočarala jer o bebi i dalje nije bilo nikakvog nagovještaja, tako da sam gotovo odustala.A, onda, jedno jutro na poslu bilo mi je toliko loše, da su me kolege odvele na Hitnu pomoć.Kada su me pregledali, ljekari su mi sa osmjehom saopćili da nemam razloga za brigu, da nije ništa strašno, samo sam u drugom stanju, priča Ljubica prisjećajući se tih trenutaka dok joj u oku iskri suza.Kaže da je zahvalna Melvi jer je poslije osam mjeseci na svijet donijela zdravog i prelijepog dječaka.Pored toga, iscjeliteljka im je napravila efikasnu zaštitu od tisovine da ih nikad više magijaško zlo ne napadne.

Vidovita Melva

Melva već 20 godina uspješno pomaže mnogima da konačno pronađu sreću.Zahvaljujući sposobnostima, liječenja duhovnim putem, ona može da vidi ne samo prošlost već i budućnost neke osobe te da je posavjetuje na koji način da izbjegne nevolje.Kaže da u današnje vrijeme sve više ima crne magije koja je mnogima upropastila živote, ali na svu sreću to može na vrijeme da se spriječi.Ona može da pomogne osobi u nevolji, čak i kad živi u drugom mjestu i nema mogućnost da dođe do nje.Ona se tada, prije otvaranja arapskih karata, duhovnim putem poveže sa tom osobom i sa preciznošću joj opiše problem

Gledajući u talog od kafe, Kalda je Bratanu N. otkrila tajnu iz prošlosti.Zbog zlodjela njegovih predaka, trebalo je da ispašta njegov sin Miki.

Poslije jednog gostovanja vidovite Kalde na lokalnoj televiziji, Bratan N. iz Bosanskog Broda odlučio je da je pozove i zamoli za pomoć.Njegov sin je hodao u snu, ali se nije kao svi mjesečari vraćao u krevet, već bi ostajao da spava na ulici, pa je tako mogao da nastrada.Na njegovo iznenađenje ona mu je rekla da ništa ne govori o sebi, već da dođe kod nje u Sarajevo, pa će mu pomoći.Međutim, tamo ga je čekalo još veće iznenađenje.Kalda je gledajući u talog od kafe, rekla pojedinosti iz njegovog života od kojih je zanijemio.

Istina u šoljici kafe

Kada je od njega uzela šoljicu, prevrnula je na tacnu, okrenula je u krug i rekla nešto samo njoj razumljivo.Poslije toga, uzela je šoljicu i gledajući u figurice, počela da govori.

-Nisam znao da će u socu iz kafe Kalda „vidjeti“ moj život.Opisala je moje dvorište i porodičnu kuću, kao da je bila tamo.Kada je rekla da mi je jedan riječni rukavac presušio i to onaj koji sam koristio za navodnjavanje polja, zanijemio sam“, priča Bratan, dodajući da mu je odmah rekla zbog čega je došao i to riječima: „Vaš sin hoda noću“.

Njegov 23-godišnji sin Miki je mjesečario, tako da se nekoliko puta probudio ležeći na raznim mjestima: pored mosta, na obali rijeke, kod presušenog rukavca i starog zatrpanog rezervoara.

Gledajući u šolju, vidovita Kalda mu je otkrila da se to dešava zbog nekog zlodjela koje su napravili njegovi preci i da se ljudske kosti nalaze u davno zatrpanom rezervoaru.Zbog toga je i prijetila opasnost Bratanovom sinu Mikiju.

-Vidovita Kalda mi je rekla da se u šolji pojavljuje broj šest, što znači veliku opasnost po moju porodicu, posebno sina, i posavjetovala me da ga u narednih šest nedjelja dobro čuvam i da pazim da ne izlazi napolje.Osim toga, rekla mi je da se sa porodicom molim za oprost grijehova svojih predaka, a da kosti koje budem našao u starom rezervoaru dostojno pokopam“, priča Bratan.

Tajna starog rezervoara

Po dolasku u Bosanski Brod, Bratan jer poslušao vidovnjakinju i otkopao stari rezervoar, i na njegovo iznenađenje, ispostavilo se da je Kalda bila u pravu.Unutra su zaista bile kosti, koje je pokopao i uredio grob.

-Molio sam se Bogu da nam oprosti, molio sam se za zdravlje svog sina, koga sam dobro pazio šest sedmica.Međutim, jedno veče uspio je oko tri sata ujutro da neopaženo prođe pored mene.Trgao sam se iz sna, i vidjevši da ga nema, odmah sam krenuo za njim.Pred mojim očima je pao u jarak, i srećom je samo malo povrijedio glavu.Kad je prošlo šest nedjelja, pozvao sam vidovitu Kladu, koja mi je rekla da „šolja govori“ da više nema opasnosti za moju porodicu.Tako je i bilo.Sin je te noći prestao da mjesečari“, kaže sa olakšanjem Bratan, koji tvrdi da će do kraja svog života poštovati ovu vidovnjakinju iz Sarajeva, koja mu je spasila sina i porodicu.

 In Bosnia and Herzegovina there is a long tradition of wearing amulets, which are called “hamajlija” (amulet). They are shorter or longer texts from the Quran written on a piece of paper where a picture of a magic square is present (wafq) and at the end of the text the name of the owner is written. Amulets were worn for various reasons such as the protection from sickness and as a cure but mostly because they provide immunity to the wearer.

When someone wants to get an amulet they go to a hodja (mullah) who uses the system of Arabic astrology and numerology, also known as “ebjad hisab”, and turns the name of that person along with the name of his mother into their numerical equivalents and divides it by the number 12. When he receives the final number he then writes the corresponding text.

Every amulet begins with the words: “Bismilahir rahmanir rahim” and continues with some prayer, usually it is the first verse of the Quran, El-Fatiha. The constituent part of any good amulet is the magical square or wafq whose content is made up of a sequence of numbers, Allah’s names or short quotations from the Quran.

In Velika Kladuša an amulet is written for nine days before the appearance of the new moon. When the whole text is completed the paper is folded into a shape of a triangle and sown in a red fabric. Beforehand a leaf of rue (Ruta graveoles) or a piece of  yew (Taxus bacuta) or three beans of coffee are placed inside the amulet. In the past the amulet was encased in metal and sown inside of a rabbits skin.It is interesting to mention that the amulet has a fascinating effect on the wearer. If the wearer is under the influence of black magic, soon after he has started wearing the amulet around his neck a harmful sensation will befall him, for example chest pain, nightmare, etc. That is a positive sign that evil has been neutralized. Also this is the crucial moment when the amulet and the wearer have bonded.

Amulets were mostly worn by children, according to the ethnological data collected during the end of the 19th and the beginning of the 20th century, the majority of Bosniak children wore an amulet sown on the top of their fez, shaped like a triangle and sown inside a red fabric, so that it can protect them from spellbound eyes o which children are most susceptible to. In such an amulet a standard prayer that was written in it was a prayer from the Quran called Ali’Imran, using an ink made out of rose water mixed with musk and saffron.

Amulets were also worn by pregnant women so that they can be protected from spellbound eyes and to prevent a possible loss of the offspring. Besides this a red sting was tied around children’s arms or a small shell was sown on their hats to annul every influence of spellbound eyes. A classical amulet was often worn in a triangular metal box which is called “Mahfaza” whose shape also had a symbolical meaning. Namely, each side of the triangle symbolized a verse from the Quran: “I am God", "There is no God but me”, “No one truly knows what I am.”  In Bosnia and Herzegovina since the old ages amulets connected to war are also known, they are called “En’am”, named after the same prayer in the Quran, these amulets were worn by soldiers going to war.

Besides written amulets in Bosnia we find various objects- amulets; a wolf’s tooth was worn by feeble and scared children, a figurine of a frog made out of silver were worn by women who wanted to be protected against gynecological issues or they wore a silver plate on which it was written “Mashalla”. Out of herbal amulets, garlic, leaf of rue or a piece of yew were used, and from the animal amulets, thorns from a hedgehog, a rabbits foot, a wing from a bat, etc. Besides the need to protect himself from evil, man also wanted to protect his animals.

For protection purposes a red fabric was tied to a tail of a cow, a wooden spoon was used for horses, or a small amulet was written and placed on the horns of the animal. Besides people and animals, material goods were also protected from evil. In the past in Bosnia and Herzegovina a lot of attention was given to the protection of the house from black magic and spellbound eyes, to keep peace and happiness inside the house. Along time ago the practice was to write Allah’s name “Ya Hafiz”, which means “God Protector”, on the house doors, especially in Sarajevo. The name was written in Arabic in golden letters on a dark background.

The amulet doesn’t only have the power to protect a human or a house from black magic, its scope of action is much larger and it can, among other things, protect its owner from negative propaganda and crooks. For that reason an owner would write the following on his house: “I said, and swore to Allah that I will do X.” After that he would take four pieces of paper and write on each one of them, one name of the four great Angels: Azrail, Jibrail, Israfil and Mikail and he would place these papers in four corners of the house.In Bosnia we encounter various beliefs about amulets, and these are the most popular ones;  it is believed that an amulet can lose its protective power if it is punctured by a sowing needle. In the same manner the amulet has no power of protection if its owner drinks or eats a spell in his drink or food, it protects man only from external influences, whether they be material or astral origin.

Posrnula hrvatska pjevačica skromnih glasovnih mogućnosti, Severina, obrela se iznenada početkom septembra kod poznate travničke stravarke Ćerime Mehić.Godine iza nje obilježene objavljivanjem njenog porno uradka, na desetine neuspješnih veza i emocionalne praznine te vidnih poslovnih neuspjeha gurnuli su ovu pjevačicu u svojevrsnu psihičku krizu iz koje se nije mogla otrgnuti.Spas je potražila u bosanskoj alternativoj medicini.

Ćerima Mehić, mještanima Novog Travnika, ali i široj okolini, je poznata kao jedna od najuspješnijih i najpoznatijih osoba za salijevanje strave.Osamdesetčetverogodišnja nana porijeklom iz Teslića, od prije rata nastanjena u Novom Travniku, mnogima je svojom vjerom i umijećem salijevanja straha pomogla.Poznato je da se Ćerima ne voli pojavljivati u javnosti, medije izbjegava, zato njen rad i umijeće podobro su skriveni ispod misterioznog vela.

Severinina pojava kod ove stravarke izazvala je buru komentara mještana.I dok Novotravničani nagađaju i dodaju detalje Sevine posjete njihovom gradu, Alma B., čija je sestra veoma bliska sa stravarkom Ćerimom, tvrdi da je njena sestra bila svjedokom pjevačicinih tretmana.

-Sestra me je toga dana nazvala sva ushićena.Ponavljala je:bila sam sa Severinom, bila sam sa Severinom...Iako je udata i ozbiljna žena ponašala se kao tinejdžerica.Poslije sam u razgovoru sa njom saznala da je Severina dolazila kod Ćerime da bi joj salila strahu.Sa njom su bile i njene dvije prijateljice.Ćerima u početku nije znala o kome se radi.Naučena na brojne posjete bogatih i siromašnih nana se brzo bacila na posao...

Od Alme i njene sestre saznali smo da Seve muči nesanica.U nekoliko navrata je posjećivala iscjelitelje u Hrvatskoj i BiH.Navodno, duša joj je bolna.Kako je veliki emotivac i iskrena u kontaktima sa ljudima, teško joj padaju izdaje na estradi, medijski pritisci u susjednoj Hrvatskoj i uporno rovanje po njenom privatnom životu.

Severina je odlučila Ćerimu ponovo posjetiti.Ovog puta je rekla da će doći sa majkom koju more slični problemi kao i nju.

• Gatanje, izlivanje strava (bacanje olova u vodu), "ljubavni zapisi", dostigli neslućene razmjere • Upućeni tvrde da čak polovinu brakova "sklapaju i drže" sihirbazovi (crna magija) i hodže • Usluge od 10 do nekoliko stotina maraka.


Novi Pazar u poslednjih nekoliko godina postao je stjecište raznih vračara i magova, koji svoje usluge lakovjernima naplaćuju debelo.

Naime, ova pojava u novopazarskom kraju uzela je toliko maha da joj teško ko može stati u kraj. Upuceni tvrde da je iz dana u dan sve veci broj onih koji pokucaju na vrata nekog maga, a većina "klijenata" je sa strane - iz Beograda, Kraljeva, Kragujevca, Niša...

- Počnem da radim od šest sati ujutro i evo, nemam vremena da popijem kafu, a podne je davno prošlo. Moram tako, jer ne mogu da stignem do mraka da sve primim. Neke i vratim, jer poslije mraka ne smijem da lijem stravu (bacanje olova u vodu). A dnevno ih salijem 33 koliko mi je magijski dozvoljeno. Žao mi je kad moram da vratim nekog ko je iz Kraljeva, Raške i drugih koji nisu odavde, ali velike su gužve i ne mogu da postignem. Narod je nervozan, pun negativne energije, neki se žale da ne mogu da spavaju ima raznih muka, a ja im pomognem i poslije livenja strava su ko novi - kaže čuvena Nurija.

Plata 10.000 maraka

Prosječna dnevna zarada, opet prosječne vračare iznosi između 300 i 400 DM, što kada se pomnoži sa 30 dana iznosi više od 10 hiljada.
Ova pojava, o kojoj se zvanično ćuti, ne podleže nikakvoj kontroli, a još manje sankcijama.


Ona radi u maloj, naizgled trošnoj kućici, ispred koje su svakodnevno dugi redovi "paćenika". Nurija ovaj magijski ritual, bacanje rastopljenog olova u vodu, naplaćuje 10 nlemackih maraka po osobi.

Međutim, tu se ne završavaju zahtjevi onih koji bi da promjene sudbinu na ovakav način - putem magije. Često se u tome ide i predaleko za pojmove normalnog čovjeka u civilizovanom društvu. Ovde se takvi zovu sihirbazi (crna magija), a oni navodno mogu sve: da vrate "izgubljenog muža", ureknu ili "zavežu" određenu osobu i tako redom. Takve usluge naplaćuju se u stotinama maraka i to naravno, pravih njemackih, tako da većina "čarobnjaka" živi veoma dobro od tog "zanata". Mnogi od njih imaju veće plate od ministara, a mogu im pozavidjeti i gastarbajteri.

Upućeni u te stvari tvrde da više od polovinu brakova "sklapaju i drže" razno-razni sihirbazovi. "Ljubavni zapis" ostavlja se na vešu, intimnom rublju, a nerjetko i u postelji, na jastuku.


Mladić nadmudrio hodžu


Niko nije savršen, pa ni gatare, hodže i magovi. Pokazuje to i ovaj slikovit primer.

- Zavolio neki momak djevojku, ćerku čuvenog hodže u ovom kraju, ali ona nikako da ga primjeti. Dosjetio se momak pa "po zapis" otišao pravo kod njenog oca. Jadao se i na kraju dobio hamajlijicu za sreću. Hodža ga isprati rječima "idi kući, doći će ona sama večeras", a ne sluteći o kome je zapravo riječ. Tek pošto se sve završilo, hodža shvati da "ne treba raditi drugome što tebi nije milo" - završava priču hodžina komšinica, koja je imala iskustva sa raznim magovima i koja tvrdi da "magija može čudo da napravi".


- Donesi mi sliku njegovu, majicu ili veš i dalje je sve moj problem. On više neće drugu pogledati, a ako se i desi daću vam nešto što ćete mu dati da popije - objašnjava u telefonskom razgovoru jedna od čuvenih vračarica Aiša, a onda nastavlja priču o sebi.

- Koliko sam samo švalerskih veza rasturila više niko ne bi mogao da izbroji. Kod mene dolaze iz Njemačke, ima ih i iz Rusije. Dolaze svi, ljekari, obrazovani ljudi, policajci, a i mnoge poznate zvijezde sa estrade. Ja nikada ne pričam ko je, jer to mi nije dozvoljeno. Moram da ubilježim podatke u moj tefter da ne bih pobrkala one što ja sastavim i rastavim - kaže Aiša uvjerena u moć svojih gatki.

Odnedavno, pomoć su počeli da traže i muškarci. Kažu, oni imaju svoje razloge, koji su uglavnom poslovne prirode, da na granici prođu bez problema, da imaju više para od komšije itd.

Dana 4. 10. 2002. godine, u 22 sata i 50 minuta, putem telefona, policijskoj stanici u Visokom došla je dojava da je Hamdo Ramić u selu Gornja Seoča napadnut od strane džina. Poziv su uputili mještani sela Gornja Seoča tvrdeći da se iz kuće Hamde Ramića čuju krici. Iako je takva vrsta napada u zoni odgovornosti hodža a ne policije, policija je ipak odlučila poslati patrolu. Napad je - je li - napad.

Policijska patrola u sastavu od dva policajca uputila se na mjesto događaja, gdje su kod seoske džamije zatekli dvadesetak mještana, među kojima je bilo i nekoliko hodža. Pošto se kuća iz koje se čuju krici nalazi od džamije nekih stotinjak metara vazdušne linije, na samku i neosvijetljena, patrola je tražila od mještana da ih neko ko zna put otprati do kuće, no niko od prisutnih se to nije usudio. Pošto su im baterijske lampe bile slabe, policajci su u pomoć pozvali pojačanje. U drugom policijskom autu koji je stigao na lice mjesta nalazila su se tri policajca. Onda se svih pet policajaca popelo do Ramićeve kuće. Svi do jednog su bili sigurni da su se iz kuće čula najmanje tri različita glasa.

Međutim, na njihove pozive se odazvao i izašao jedino Hamdo, koji i inače sam živi u trošnoj ćerpičari na rubu sela. Kada je on izašao, svi glasovi su najednom utihnuli. Hamdo je tu večer, u pratnji policije, odveden u Visoko, gdje mu je u tamošnjem Domu zdravlja data injekcija za smirenje, nakon čega je vraćen kući.

I to bi otprilike bila verzija događaja sa policijskog stanovišta, a ta verzija ujedno demantuje pisanje pojedinih medija da su se te noći sa mjesta događaja uhvatili noge i hodže i policajci. Iz istih, policijskih izvora, nezvanično se može saznati da dežurno osoblje u Domu zdravlja nije u Hamdiji tu noć prepoznalo hitan slučaj sve dok se iz Hamdije nije ponovno nenadano nešto glasno javilo, zbog čega je dežurna doktorica odskočila u pravcu zida. Po policijskim se izvorima tako moglo zaključiti da su te noći svi bili u strahu, a jedino su policajci bili neustrašivi.

U Domu zdravlja nije bilo doktorice koja je dežurala te večeri, a ostalo osoblje koje se sjeća noći u kojoj su Hamdu doveli kaže da se nije desilo ništa što bi bilo razlogom za strah.

Neustrašivi Seočani Da li je uopće postojao "slučaj" ili su novinski naslovi tipa "Šejtani opsjedaju Visoko" plod mašte gladne senzacionalizma, i, ako jeste, to da li je u cijelom slučaju postojao razlog za strah, najbolje znaju u samoj Gornjoj Seoči, koja je u javnosti već predstavljena kao selo koje se bojalo zalaska sunca.

"Hamdo ti je, beli, nagazio na džinsko kolo. Svakome se to može desiti, a najviše baš 'vako na raskrsnicama, gdje sad stojimo", veli dedo koga upitasmo za Hamdu.

"Pa da se onda pomaknemo malo, a, dedo?" Kad smo se malo pomakli, dedo reče da je Hamdo maloprije prošao pored nas kad smo ulazili u selo, samo nismo znali da je to on, a i prošao je dosta nečujno. A, opet, sve i da smo znali, ne bismo ga nešto zasretali. Možda čovjek žuri kakvim poslom.

"Mogli ste komotno", kaže dedo, "sad je to prošlo. Hamdo je sad dobro kako je hodža Arap rastjerao džine iz njega. Nego, više ti o tom znaju dolje u granapu."

A seoski granapi su provjerena mjesta gdje se mogu dobiti sve informacije: od one koji cuko u selu hoće ujesti, do one šta je sinoć George Bush večerao, pa tako i gdje se tačno nalazi Hamdina kuća i šta se zapravo tu dešavalo. "Prvo, da se odmah razumijemo: nije istina da smo se od straha zatvarali u kuće sa prvim mrakom", jednoglasni su u granapu. Najprije nisu znali o čemu se radi. Treba reći da su uglavnom svi u selu dobri sa Hamdom. Jednom mu je jedan rano ujutru dolazio kući jer su zajedno trebali ići u drva. Kad je došao pred kuću, čuo je nekakav glas, isto kao da se ovca prehlađena javlja. Pitao Hamdu ima li kakvu sipljivu ovcu, ovaj rekao: ma, jok. Da je znao o čemu se radi, on bi, veli, razgulio odozgo. Ali, nije.

I drugi su u selu, prolazeći ispod Hamdine kuće po noći, bili sigurni da su čuli ili krike ili kako se jedan dere a dvojica pričaju. Samo što obično nije bilo svjedoka pa bi ljudi šutjeli da ih selo ne napravi budalama. Sve do jednom, kada su se u granapu otvorili i usaglasili stavove da nešto nije u redu i da nešto treba poduzeti. Krenuli su ranom zorom do Hamdine kuće, i, kad su došli pod kuću, čuli stravične krike, isto kao da Hamdu neko teroriše. Vratili su se i čekali da Hamdo dođe u prodavnicu. Kada je došao, djelovao je iscrpljeno. Kad su mu rekli da su išli do njega i šta su čuli, priznao je da mu se nešto dešava. Kaže da najprije osjeti nešto kao da hoće da mu se štuca. A kad Hamdo štuca, cijelo se selo zadevera.

Nije bilo druge nego… Onda je selo krenulo od hodže do hodže, da i sebe i Hamdu kutariše belaja. Skupili pare da ga izliječe. Međutim, jedan se hodža odmah razbolio nakon što je čuo glasove a da nije ni čestito prišao kući. Drugi je, opet, dva dana ležao u postelji nakon što mu se nešto prikazalo u noćnom pokušaju približavanja Hamdinoj kući. Od Hamde su odustale sve čuvene hodže iz visočkog kraja.

Tu noć 4. oktobra 2002, kada su zvali policiju, pred džamijom su se bili sakupili svi. Četvorica hodža i dvadesetak mještana. Došla su najprije dva policajca, koji su konstatovali, onako izdaleka, eto, koliko se čulo, da sa njim ima još neko i da treba zovnuti pojačanje. Kada je pojačanje došlo, niko od prisutnih nije smio otpratiti policajce do objekta. Istina je da su oni otišli sami do kuće, opkolili je i glasno zapovjedili da iz kuće svi izađu. Izašao je samo Hamdo, jer su svi ostali koji su se čuli bili u Hamdi.

"Hamdo je pun džina k'o šipak", rekao je hodža Arap kad ga je prvi put vidio. Kad je Hamdi hodža pod nos primakao miris protiv džina, stala je dreka iz njega. Onda je dogovoreno da se istjerivanje džina iz Hamde obavi u džamiji u Gornjoj Seoči. Hodža Arap je pristao da sam taj čin mještani mogu snimati i kamerama. Tako se u džamiji skupilo desetak ljudi i dvije kamere. Svjedoci koji su prisustvovali samom činu istjerivanja džina kažu da je prizor nezaboravan: Hamdo je ležao na ćilimu, a kad je hodža počeo učiti, iz Hamde su krenuli glasovi, dok mu je tijelo stalo lebdjeti u neprirodnom položaju. Tek je malo dodirivao tlo. Snimale su dvije kamere, a kamera koju je držao čovjek koji nije uza se imao zapis protiv džina, stalno se gasila. Čak je hodža Arap pričao sa džinima, pitao koji od njih gasi kameru. Sve vrijeme dok je trajalo istjerivanje, a trajalo je dva puna sata, sijalice su u džamiji treperile. Čak je jedna i prsla. Sam Hamdo se poslije, kad je došao sebi, ničega nije sjećao. Pitao je otkud on tu.

Istjerivanje džina je ukupno dva puta obavljeno i Hamdo je sada zdravo i veselo. Kažu da je hodža Arap iz njega istjerao sve džine, ali da mora još jednom doći da ih rastjera i oko kuće, gdje se sakupljaju.

U Seoči kažu da je gore kod Hamdine kuće Hamdin babo prije tridesetak godina ubio Hamdinu majku pa sebe. U Gornjoj Seoči je živio i Niset Ramić, čovjek koji trenutno leži u zeničkom zatvoru i koji je nedavno javno u medijima iznio niz optužbi na račun Hasana Čengića kao navodnog nalogodavca za ubistva koja je izvršio. Da li te činjenice utiču i u kojoj mjeri na stvaranje pogodnog miljea da bi došlo do manifestacije jedne paranormalne pojave, nije jasno. A da je došlo, jeste. Ko ne vjeruje, niko ga ubijediti ne može. Ko vjeruje, nema potrebe da sad ide u Gornju Seoču i gleda snimljeni materijal.

Za Zumretu Beganović, iscjeliteljku iz Puračića, mnogi su čuli jer je u tom kraju poznata kao osoba koja neobičnim načinom liječenja pomaže ljudima u nevolji.Specifičnoj iscjliteljskoj tehnici naučio ju je djed njenog supruga, čuveni duhovni iscjlelitelj u Janji kod Bijeljine, čovjek za koga je narod govorio; "Dragi Bog, pa on-druge nema!".

Bajanje je u suštini magijsko liječenje riječima koje najviše praktikuju Romi te se u Bosni za bajanje uvijek govorilo da je ciganski zanat.

Gašenje ugljena na Balkan su donijeli Cigani pristigli iz Turske a preko njih su ga prihvatili i drugi narodi.Ciganke su od davnina imale običaj pohoditi sela i varoši i nuditi gašenje ugljena bolesnima, uz uobičajno pitanje: "'ajde, bre, da ti baba gasi ugljen?".Da bi to izvela uzima čanak sa nenačetom ili cijelom vodom, dodajući u nju kasnije kakav biljeg od bolesnog - končić od odjeće ili pramen kose.Iza toga golom rukom ili mašicama uzima živ ugljen iz vatre i baca ga u čanak s vodom.Tom prilikom hukne, zijevne i šaptajući pita: je li urok?.Na to pitanje nadovezuje riječi: "ključ na nebu, katanac u moru".

Ako ugljen cvrkne i potone vješta Ciganka govori da jeste.Zatim stavlja biljeg u vodu i pazi na njegovo kretanje jer ukoliko krene zapadu u pitanju je teška bolest a ako istoku onda je bolest laka.Ako biljeg kaže, da bolesniku ima lijeka, tada se baca ugljen i namjenjuje za svaku bolest koje se baba može sjetiti.Kod kojeg naziva bolesti ugalj pisne i potone, znači ta je bolest.Odmah se kazuje lijek za nju.Bolesniku se tada osim lijeka daje da pije i tu vodu u kojoj je ugljevlje gašeno, od čega vele ozdravi.

U prošlosti svaka bolja vračara u Bosni imala je svog volšebnog slugu zvanog cikavac, izleženog iz jajeta crne kokoške bez ijednog biljega.To jaje mora biti što manje takozvani iznosak kako bi ga što lakše mogla nositi ispod lijevog pazuha narednih četrdeset dana.Dok ga krijući nosi ispod pazuha vračara ne smije niti se umivati niti Bogu moliti pošto, po vjerovanju, te dvije stvari sprečavaju rođenje cikavca.Tom čudesnom vračarinom slugi Muhamed Fejzi beg Kulenović u svom pohvalnom djelu «Nešto o narodnom praznovjerju u Muhamedovaca u BiH» posvetio je nešto malo prostora: «Ima žena, koje ne imaju ni krave ni ovce, pa ni čestite koze, a ipak imaju mlijeka više nego li onaj koji čitav dželap muze.A kako je to moguće? Ovako: takova žena nosi pod pazuhom četrdeset dana kokošije jaje.Nakon četrdeset dana izleže se iz onog jajeta pile, to pile hoda oko vračarice u zoru i prvi mrak, dok se svačije mlijeko spovlači.Danju nestane tog pileta, a u prvi mrak opet dođe i tako neprestano, dok je god vračarica živa. Svaki dan ima više i više mlijeka i kajmaka».U jednom drugom radu se još kaže:

 « Kad se cikavac izliježe, izgleda kao mješčić, te ga ona žena čiji je šalje po komšiluku, te jede mrs, kao sir, kajmak, maslo, ili sisa tuđe ovce, koze i krave.Kada se cikavac najede i nadoji ide gospodarici pa joj ono sve izbljuje taman kao da driješiš mješinu.Ona ovaj mrs jede i drugima prodaje.Nema, vele, ništa griješnije, no leći cikavca».

Mjesec se po vjerovanju žitelja Velike Kladuše i Cazina može ureći pa je stoga, kao protumjeru, potrebno svaki put kada se ugleda Mlađak reći: "Mašala, vidi mladog Mjeseca!".Kad je Udžba ili Uštap (pun Mjesec) može se vidjeti, po pričanju Krajišnika, lik čovjeka sa podignutom sjekirom u ruci.Kako predanje kaže "To ga je Allah kaznio (prebacio na Mjesec) što je podignuo ruku na mater".Drugdje u Bosni, ljudi pričaju da se vidi "Mujo kako sjedi na trnovitom panju".

Dok je Mjesec podložan uroku, pričaju dalje Krajišnici, Sunce zna biti urokljivo.Upravo zato su stare nene upozoravale da se mlijeko ne smije prenositi iz kuće u kuću a da nečim posuda nije pokrivena jer u protivnom "ako ga Sunce "vidi" neće ga biti".Prije Jurjeva, upozorava bošnačka predaja, Sunce je otrovno pa treba izbjegavati duže izlaganje njegovoj toplini.

Po staroslavenskoj predaji nekad su na nebu sijala čak tri Sunca.To se nije dopalo aždahi te je iz čiste pakosti i želje da zemljom zavlada mrak pojela dva dok je treće vješta lastavica iznijela visoko u nebo van aždahinog dosega.Otud i vjerovanje našeg naroda kako je grijeh ubiti lastavicu - spasiteljicu ljudskog roda.

Crvena kiša - u Cazinskoj krajini spominje se legenda kako je onog dana kada su se vjenčali brat i sestra, zbog teškog grijeha, padala krvava, crvena kiša.I padat će opet ako se isto dogodi.Dok pada kiša a istovremeno grije Sunce u Krajini neka stara mudra glava zna reći: "Rodio se još jedan Ciganin!" dok sami Cigani takvo Sunce nazivaju "mrtvačkim" i po njihovom vjerovanju ono će ih grijati na onom svijetu.Narod tvrdi kako vjetar mora tri dana zamotavati oblake da bi pala kiša.Ukoliko grmi ne valja nipošto sjediti kraj prozora i gledati van jer može biti zlo.Navodno, tad se mogu vidjeti neobične prikaze i pojave koje nisu za ljudske oči.Čim se pojavi duga na nebu u narodu je pouzdan znak da je kiša svoje ispadala.I za kraj, svima je poznato vjerovanje da će čovjek promjeniti spol ukoliko prođe ispod duge.

Kad se ugleda mladi Mjesec govori se: "Mladi Mjeseče, dragi drađače, ja tebe granjem ti mene zdravljem, ja tebe vrećom ti mene srećom".U Gračanici reče se ovako: "Stari starjače, mladi mlađače, kad tebe vuk ujeo, onda mene zub zabolio.Ja tebe šakom ti mene kapom, ja tebe granjem ti mene zdravljem, ja tebe obućom ti mene odjećom, ja tebe vrećom ti mene srećom".

Bošnjaci kada prelaze u novoizgrađenu kuću najprije nalože vatru od nanosa tojest od onog sitnog granja što je voda nanijela kako bi u novom domu uvijek bilo berićeta.Neki uhvate pticu pa ju kad useljavaju najprije u kuću metnu - da im sreća leti u kuću kao ptica.

Ne valja u vatru pljuvati a posebno je grijeh pomokriti se na nju.

Starješina kuće ne smije nikada dozvoliti da se kuća petkom i nedjeljom pomete, jer će se berićet iz kuće izmesti.Te dane ne valja ni volove u jaram hvatati, niti se na kućnu čeljad srditi.

Ako se čovjek za sofrom poreže znak je da će se kajati od nekog svog posla kojeg je uradio ili od riječi koje je izgovorio.

Da se sačuva kućni berićet uoči petka ili Jurjeva pomete se kuća na dvije kamare (hrpice) pa govori: "Dževap činim mu, dedžiji džep čanak".Zatim se smeće sa obje kamare pomješa, pokupi i baci prema kibletu i tri puta pljune u metlu.

Kada se dijete rodi u košuljici biće veoma sretno i napredno.Ako bi mu roditelji u košuljicu, umotanu u mušemu, metnuli u mišicu desne ruke, to dijete ne bi mogla ni puška ubiti, ni sablja posjeći.

Biser postaje od majske rose.U maju, kada pada kiša po moru, izađu na površinu morske ribe i hvataju kišne kapljice.Koliko koja kapi uhvati, toliko u njoj nastane bisernih zrna.

Tiha, blaga, povučena u svoj svijet.Zrači nekom tajanstvenom energijom.Ipak, toliko snažna da uklanja i najjače crne magije.Ljudi joj dolaze sa svih strana; i ona putuje na sve strane.Iscjelivanjem pomoću kristala počela se baviti 1979. godine.Reći će da je učenica pokojne tete Ane, poznate sarajevske proročice.Uz pomoć njezinih kristala i šuplje hamajlije što joj je sa hadža donio donio hadžija Sulejman iz Visokog.

Iscjeliteljka Muni pomoću kristala liječi nesanicu, glavobolju, mučninu, nervozu, strah, napade panike, strepnju...Njima može još i dijagnosticirati oboljenje, bez nalaza i ljekarskih pregleda.Šupljom hamajlijom skida crnu magiju.

-Hamajlija mi je dar od hadžije Sulejmana iz Visokog.Poznavali smo se preko njegove nevjeste još od prije rata.Često sam od njega kupovala mlijeko.Kada je poslije rata otišao na Kjabu, donio mi je šuplju hamajliju.Zadužio me je da njome liječim ljude – kaže Muni.

Tri provlačenja kroz šuplju hamajliju štite od svih uroka.Ime šuplja hamajlija je dobila jer je u krugu po čijim su obodima ispisani harfovi i drugi znakovi poput očiju i ruku.Onaj ko želi da ga hamajlija štiti, mora se tri puta provući kroz nju.Postoje predanja koja kažu da su šuplju hamajliju prije mnogo godina koristila istočnjačka plemena kada su neko od muške djece željeli pripremiti za buduće ratnike.Hamajlija navodno štiti od svih uroka.

Ljudi joj dolaze sa različitim problemima.Mnogima pomogne.One kojima ne može pomoći, ne želi lagati.Otvoreno im kaže da idu dalje.Radi iz ljubavi, a ne zbog novca.

-Ljudi su bolesni.Mnogo!Nikada kao danas nije bilo crne magije!A i stres je kriv za mnoge probleme.Ljudi ga se moraju oslobađati ako sebi misle dobro – kaže ogorčena.

U svojoj praksi, kaže, dosta koristi tibetansku i kinesku medicinu.Pobornik je učenja Kurana, ali ne vjeruje u sihire.Po njoj je riječ o nagomilanoj negativnoj energiji koja se skida šupljom hamajlijom.

Nasveta Š. dugo nije mogla da otkrije uzroke vrtoglavice, koje su je veoma često mučile, iako je posjetila mnoge bolničke ustanove i potrošila veliku količinu novca odlazeći kod mnogih iscjelitelja prevaranata.

Damir S. iz Srebrenice patio je od postratnog sindroma.

Na seoskom mezarju u Ostrosu nalazi se turbe čuvenog hodže Tahira Kanaćevića (Tahir Kandaqi), kojem pripisuju čudotvorna svojstva, i kojeg zbog toga pohode nevoljnici sve tri vjere. I za života, Kanaći je činio djela za koja kažu "da nijesu s ovog svijeta". Obdaren "čudnim sposobnostima", bio je čuven i poštovan, jer su mnogima isjeliteljska riječ i ruka tog čovjeka bili jedina utjeha i lijek.

Kanaćević je rođen 1908. godine, u Malom Ostrosu. U Tirani je završio osnovnu školu i mekteb, a potom u Velikoj Medresi u Skadru izučio islamske nauke i orijentalne jezike. U Krajinu se vratio poslije rata i bio imam u Curjanu, Arbnešu i Koštanjici, sve do penzionisanja. Radio je na opismenjavanju i kultivisanju žitelja ovog kraja. Sredinom šezdesetih, Kanaćević je na Kosovu postao derviš, a kasnije je postao šejh (starješina) tog reda.

Iako je često obavljao poslove ljekara po krajinskim selima, Kanaćević je postao znamenit po liječenju bez upotrebe medicinskih sredstava. Kada bi mu došao neki od nevoljnika, tražio bi da “pacijent” kaže svoje i ime majke. Pogledao bi u svoje knjige, i odmah rekao zbog čega je on došao kod njega. Liječio je na razne načine: zapisima (amajlijama), molitvom, stavljajući svoj dlan na bolno mjesto. Glavobolje, nervna rastrojstva, duševne poremećaje, “od mađije”, uroka, paralize, zmijskog ujeda – poduži je niz bolesti koje je, sa nesumnjivim uspjehom, iscjelivao.

Ako bolesnik “nije bio za njega”, slao ga je u bolnicu ili kod pravoslavnog ili katoličkog popa, a ima i onih koje je slao pod Ostrog. Za svoje “usluge” nije nikada tražio novac i uvijek je tvrdio da je on samo posrednik, a da je u Božjim rukama sudbina bolesnika i njegovo izliječenje.

Postoje živi svjedoci “poduhvata” ovoga čovjeka, a koji pripadaju parapsihološkim fenomenima. Kanaćević je, kažu, bio na lađi koja se iz Skadra vraćala prema Krajini, a sa njim se posvađao čovjek, koji je upravljao lađom. Da bi prekinuo raspravu Tahir je rekao: "Ako si ti u pravu, mi ćemo se iskrcati u Murićima, a ako sam ja, Božjom voljom, mi ćemo uskoro biti u Ckla”. I, iznenada, kao u srednjevjekovnim čudesima, niotkuda, dunuo je jak vjetar i vratio brod prema pučini, tako da je spomenuti kormilar morao promijeniti pravac i iskrcati se u Ckla.

Nekoliko desetina putnika bilo je prisutno, kada je u Vladimiru, pošto ga je vozač uvrijedio, na nepoznat način zaustavio autobus. Svi napori vozača da pokrene vozilo bili su uzaludni. Poslije nekog vremena, Kanaćević je na volšeban način pokrenuo autobus, ne želeći da putnici plaćaju šoferovu krivicu. Jednog policajca iz Krajine, koji je pokušao da mu zabrani rad, natjerao je da mu zakuca na vrata tražeći pomoć, jer nekoliko noći nije mogao oka sklopiti.

Dešavalo se da sjedi u zatvorenoj sobi i “vidi” ljude koji dolaze kod njega, znajući i zbog čega, iako su bili daleko i po nekoliko kilometara. Primao je ljude danju i noću, bez obzira na vjeroispovijest. NJegova iscjeliteljska moć, savjeti ili sugestije bili su svakome na usluzi. Kada bi ga pitali koju vjeru cijeni najviše, šejh je odgovarao: ”Svaka je vjera svijetlo u mraku neznanja, a svako svijetlo jednako pomaže u mraku, koje god da je boje”.

Tahir Kanaćević je sahranjen 1985. na groblju ispred džamije u Ostrosu, gdje mu je podignuto turbe (mauzolej). Ovo mjesto danas pohode brojni znatiželjnici, ali i oni koji traže lijeka. To je bila preporuka Kanaćevića - da onaj koji traži pomoć, ostavi neku, makar i najsitniju stvar, i pomoli se iskreno - proći će ono zbog čega je došao.

Tahirov sin je nastavio porodičnu tradiciju da pomaže ljudima, bez razlike ko su i odakle dolaze.

OLOVO SVE KAŽE

arod je na ovim prostorima oduvijek znao: ako ćeš kakav lijek, tablete, sirup, injekciju i dijagnozu na latinskom - ideš doktoru; ako ćeš lijeka za sve ono što doktori ne liječe, onda ti je ići jal' hodži, jal' kakvoj buli ili nani iz komšiluka.

"Bila ti je neka žena. I htio je vo da je ubije, a nije. I ondar ti je ona pala u komu i od tada uvijek pomalo spava, pomalo pada u komu. Gdje god je zadesi, pane. Ništa ne zna. Evo, ima 79 strava da sam joj do sada salila i sad joj je to prestalo, haman eto po jednom je u hefti snađe. Dok još koji put salije, prestat će joj skroz. Samo strava. Ništa doktori ne znaju. Gledaju - sve ispravno, sve fino, a čovjek ne mere da živi. Strava oživi sve živo. Udari i u noge, i u ruke, i u glavu, i u sve. Tri strave saliješ - isto ko da rukom odneseš. Otkako je svijeta i vijeka izliva se strava."

Ovako priča nana Emina Hadžihasanović dok priprema kalajisanu posudu - ćasu, sipa vodu i sakuplja olovo, koje joj, kaže, donese narod "od onih voda što se prave one cijevi šuplje". Olovo se prvo istopi u kofi i dobiju se pločice veličine žvakaće gume. Za salijevanje jedne strave potrebne su tri do četiri ovakve pločice.

"Ja sanjala da ću umrijet. A ova mi se kuća k'o obrela negdje na velikom brdu. I sad ja tražim nekoga da mi prouči Jasin, i nikoga ne nađoh. I onda turim pored ove sećije deku i legnem da mrem. Počnem učiti Jasin i tri mubina Jasina proučim, i umrem. Kad sam se izjutra probudila, znam šta sam sanjala i šta je bilo, i onda odem jednom hodži na Vratnik i kažem mu taj san. On kaže: 'To je dobro za tebe što si sanjala ako ćeš salijevati stravu.' Nisam nikad, rekoh, ali, eto, mogu početi. Odatle dođem ovdje, kad, gore ima jedna žena - sve od doktora do doktora. Ufatilo je, ne može da makne. Kaže: 'Ja te noćas sanjala da mi salijevaš stravu.' Ja se nasmijah i reče': nisam, bogami, nikome. E, kaže, meni ćeš je sad salit. E, reko', kad je tako, hoću. A ona uz stepenice moje na koljenima iziđe. Ne može da previje nogu. E, tu ja uzmem kašiku i počnem da salijevam stravu. Kad sam joj salila treću stravu, ona se ovako nešta ušinu, diže se na noge i počne hodati. Živjela je iza toga tri-četiri godine i umrla. A ja otad salijevam stravu."

Prije samog procesa salijevanja nana Emina uzme abdest, a zatim uči Jasin i to ono što je sanjala. Tako joj je rekao hodža koji joj je tumačio san. Zatim se uče "kuleuzeta" za zagasu, koja je, kaže Emina, sastavni dio strave. Olovo se onda stavi na čelo, pa se njime okruži oko glave i tako tri puta. Isti proces uradi se i oko ruku, koje se stave preklopljene na prsa, i na noge. Strava se salijeva na glavu, na srce i na noge, a krajnji cilj je da olovo ne bude rasuto, već iz jednog dijela, oblo. Obluci se nazivaju srcad.

"Od ovoga Kur'ana i olova i vode da te Allah sakloni i sačuva od svakakva belaja i bolesti. Amin. Šejtana i šejtanskog šera, ženskog šera, dušmanskog šera. Amin. Tebe i mene da Allah sačuva. Da Allah sačuva svu vjeru Muhammedovu s.a.v.s. od svih dušmana, a da nam proširi islam u srcima i u čitavom svijetu. A tim dušmanima da skrati silu da him ne da da nas biju."

Nakon ove dove pacijent se pokrije crvenom krpom po glavi, stavi ruke na leđa, da se ne oprži, ćasa se stavi na glavu i u nju se izlije istopljeno olovo.

Pod kamenom Emina i Salko žive od njegove penzije ("Sto petn'est hiljada, sto sedamn'est ima, ali dvije marke odbije za nešto."), jer se liječenje stravom ne naplaćuje. "Nema para niko, slabo. Ne mora ni plaćat. Meni se čini, hiljada sam hin salila, a nisam naplatila. Iako daju po marku-dvije, tri, četiri..." Rijetko se na jednoj stravi sve završi. Nekada je potrebno i po 70 salijevanja da bi se ukazalo srce.

"Ja sam lila čovjeku, fatali ga četnici, zatvarali i svašta mu radili, a i u zgradi mu eksplodirala velika granata. Bio taman da mre. Više nije mogao maći. Nije smio nikud sam što nije dijete sa sobom vodio. Nije smio u WC otići da ga dijete ne bi odvelo. A mesar bio dobro sposoban, kršan. I doktorima išao, išao, a nema ništa - sve dobro, a tetura. Ja sam mu sedamdeset i sedam strava salila i onda je došao do zdravlja. Eno ga sad opet radi na Ilidži u mesari."

Nakon svega, iscijepaju se tri letvice, zapale na vatri, a zatim ubace u vodu sa olovom. Ovaj proces zove se zagasa. Dok pacijent miriše dim, nana uči "Al-Ihlas, Al-Falaq i An-Nas". Zatim se voda iz posude stavi u kašiku, pacijent malo pihne, a onim što ostane opkruži se oko glave pa se prospe iza leđa. Isto se uradi i za srce i za noge.

Vodom se zatim umije, potaru prsa i leđa, ruke i noge, a ostatak vode se popije uz kocku šećera. Nakon svega, onaj kome se salijeva strava ustane i pogleda u brdo, a onda je k'o nov. Emina još baci kašiku kojom je davala vode, pa ako kašika padne prema dolje, onda se strava mora opet odmah saliti. Strava se može salijevati i na tuđe haljine, na bluze, "al samo da su dugi rukav". U tom slučaju, voda se nosi onome kome se salijeva, da je popije i da se njome umiva.

"Mora se uzeti abdest, pa učiti Kur'an, pa da bide kako treba. Ova žena koja je meni salijevala stravu, ništa. Ni abdesta, prouči nešto malo i hajde. Ali tu nema fajde. Mora se učiti Kur'an. Allah produljuje život ko klanja ispravno pa mu ne prođe niti jedan vakat, nego uvijek klanja kad treba, na vrijeme. Evo, ja dosta imadem, pa vidiš kakva sam. A znaš što je? Što klanjam, pa učim Kur'an, pa sve Allah produljuje život. Mogu da živim sto godina ako Allah dadne. Nema, sine, nego uzmi Kur'an. Ima da se prouči na srpskom, na turskom, ako nisi naučen, pa da dođeš sebi."

Emina nema djece. Kaže da je jednom zanijela, pa pobacila, ali je zakopala pod kamen. A kažu, ko pod kamen zakopa, nema više djece nikad. "Ma, nije ona znala", kaže Salko i dodaje: "Podaj im koju trešnju."

Sedamdesetogodišnja Ramka Isić već pet decenija uspješno pomaže ljudima u otklanjanju raznih zdravstvenih tegoba, salijevajući stravu.Njeno ime se s poštovanjem izgovara u porodicama koje su, zahvaljujući njoj, povratile mir i radost u svoje kuće.

Više od deset godina Elsa Karahodžić iz Koprivnice kod Kaknja dovama i vodom liječi ljude od bolesti za koje zvanična medicina nema lijeka. Oslobađa svoje "pacijente" od svih vrsta strahova, umora, nesanice, "sihira", nagaza, mucanja... Ovo je, inače, jedan od zadnji intervjua koje je ova poznata bosanska stravarka dala za života.

"Liječim dovama i vodom", kaže Elsa Karahodžić. "Radim to slično kao što se radi kod 'salivanja strave' jer se džini boje olova, a džini su prisutni kod svih vrsta sihira. Inače, ovaj dar liječenja prenijela je na mene moja sestra Aiša. Sve radim pod nadzorom efendije Mesuda Hadžimejlića koji želi da otvori bolnicu za liječenje alternativnim metodama. Mnogi pacijenti koji dolaze kod mene obišli su zvanične medicinske ustanove i tamo nisu našli lijek. Za strah doktori kažu da je bolest duše. Međutim, strah nikada ne dolazi sam od sebe. Treba uvijek tražiti i naći šta se krije iza njega. Bez toga nikome nema pomoći", kaže Elsa.

- Kako čaršija gleda na tvoje aktivnosti?

Ovo je trnovit put kojim sam prošla kroz mnoga iskušenja. Međutim, nisam posustala. Jedni me nazivaju vješticom, drugi sihirbašicom i drugim pogrdnim riječima, govore da varam ljude, da nikome ne mogu da pomognem, ali takve razuvjeravaju rijeke ljudi koje svakodnevno dolaze u Koprivnicu i traže moje usluge. Priče onih koje sam izlječila dovode ljude kod mene i ja im svesrdno pomažem. Istina, u mom mjestu ima i mnogo onih koji me podržavaju. Ne prave problema oko parkiranja auta u njihovim dvorištima a nerjetko za mene obavljaju poljoprivredne i druge radove da bih imala više vremena za pacijente koji traže moju pomoć.

- Moraju li pacijenti da dođu kod tebe ili postoji neki drugi način da im pomogneš?

Pacijent ne mora da dođe. Neko od njegove rodbine, prijatelja ili poznanika treba da mi donese njegov donji veš, čarape i, ako se radi o glavobolji, obavezno maramu ili kapu. Nakon moje seanse dovoljno je da pacijent na sebi taj veš zadrži jedan sat, mada je djelotvornije da ga duže nosi.

- Lječiš li samo u svom domu ili odlaziš u kuće pacijenata?

Uglavnom pacijenti dolaze kod mene. Svega desetak puta išla sam u tuđe domove i to kada je trebalo "raditi" okućnice. Lupa, galama i neidentifikovani glasovi plašili su ljude u takvim objektima. Moja misija bila je uspješna. Ljudi su oslobođeni strahova, a u jednoj od kuća spriječeno je krvoproliće. Zbog sihira je jedna žena nožem pokušala da usmrti svoju majku. Danas takvih problema više nema. Inače, najradije ne idem nikuda iz svoje kuće.

- Kako zvanična medicina gleda na tvoje aktivnosti?

Kao i svuda u svijetu, smatra nas šarlatanima. Međutim, ja nikome nisam rekla da ne treba da se obrati doktorima. Naprotiv, u traženju lijeka za sebe treba iskoristiti sve mogućnosti. Onaj ko nekome ne može da pomogne ne treba da laže druge koji imaju moć da nekog izliječe. Primjera radi, imala sam jednu pacijentkinju kojoj su doktori rekli da mora da operiše srce da bi preživjela. Nakon nekoliko seansi kod mene bolovi koje je osjećala u srcu počeli su da jenjavaju, a poslije dužeg lječenja danas se osjeća dobro. Nije operisala srce. Drugog pacijenta doveli su mi vezanog sa psihijatrije. Međutim, nakon prvih terapija on osjećao bolje. Danas često navrati na kafu. Jednoj pacijentkinji doktori su rekli da joj se nikada neće osjećaj za dodir, miris, toplotu, radost, tugu... ali nakon treće seanse koju kod mene počela je da plače i da se smije. Mojim terapijama vratila su joj se sva čula. Osjeća dodir, toplinu, raspoznaje mirise.

- Da li je bilo zahtjeva da se naučno ispitaju tvoje sposobnosti?

Za tako nešto nema interesovanja. Doduše, niko ne ometa moj rad. Ako neko vjeruje u nešto i nakon toga dođe do očekivanog mira i poboljšanja zdravlja, zar mu treba izmicati posljednju slamku spasa?

- Kakva je struktura tvojih pacijenata?

Nema ko ne dolazi - od običnih ljudi svih nacionalnosti do onih koji javno osuđuju alternativce. Pored ljudi iz Bosne i Hercegovine dolaze mi pacijenti iz Njemačke, Francuske, Škotske, Amerike, Australije...


Naša ekipa zatekla je kod Else Karahodćić S. O. iz Kaknja. Pitali smo je zašto se obratila baš Elsi.
"Osjećala sam veliki strah i nešto me je tjeralo da izvršim samoubistvo. Ruke su mi trnule kao da mi hladna krv teče kroz vene. Bilo šta da sam gledala nije mi izgledalo onakvo kako bi stvarno trebalo da bude. Na noge nisam mogla da se oslonim. Osjećala sam samo strah, strah i strah. Nisam mogla da spavam... Otkako sam počela da dolazim kod Else, sasvim sam druga osoba. Nema više straha, normalno spavam, mili mi se da živim. Prije Else išla sam doktorima - nisu mi mogli pomoći. Govorili su da se radi o anemiji, davali su mi infuzije nakon kojih mi je bilo dobro sat ili dva, i opet se sve vraćalo na staro. Zahvaljujući Elsi, ponovo živim", kaže naša sagovornica.

"Strašni udar !

Šta je Strašni udar ?

Da li ti znaš šta je to Strašni udar ?

Tog dana ljudi će biti kao moljci raštrkani.

A brda će biti kao različito obojena i raščupana vuna.

Pa onaj čija izvagana dobra djela budu teška,

on će biti u džennetskim blagodetima zadovoljan.

A onaj kome dobra izvagana djela budu lahka,

njegovo mjesto je havijeh.

A da li ti znaš šta je to ?

Vatra žestoke vrućine.

(Prijevod sure Kari'ah ili Sudnjeg dana)

Prije dvije, tri decenije svjetski astrolozi su najavljivali Eru Vodolije koja bi trebala donijeti čovječanstvu mir i napredak te zauvijek zatvoriti vrata mračnoj Eri Riba.No, ulaskom u taj dugoočekivan period susrećemo se sa još gorom i crnjom budućnosti koja miriše na sve drugom osim na prosperitet i mir.Sve veće globalno zatopljenje, uništavanje ozonskog omotača, topljenje ledenih santi, sve češće poplave, tornada, tsunami znaci su zla koje nam dolazi.O mržnji među ljudima, o stalnom krvoproliću, o nemoći i bezvoljnosti vodećih vjerskih poglavara ili političara da išta poduzmu ne treba ni govoriti.Oholost je pobjedila i jedno zlo vuče drugo.

Pomalo već zaboravljena predanja iz našeg bosanskog naroda možda daleko bolje i potpunije predskazuju ono što mnogi astrolozi ne mogu ili ne žele da vide.Dapače, ona su mnogo realnija i od konstatacija vodeći svjetskih znanstvenika čije izjave često treba i zanemariti pošto dolaze iz zemalja koje u svemu vide materijalni interes na štetu cijelog ljudskog roda.

Kad dođe Kijamet

Po narodnom kazivanju svaki četrdeset godina u svijetu se događa "čišćenje naroda" tojest izbije rat ili mnoge prirodne katastrofe desetkuju na desetine hiljada ljudi.Sve ovo predstavlja opomenu na koju se ljudi redovito oglušuju.O kraju svijeta ima dosta kazivanja a jedno od zanimljivijih jest i ono da iznad Kabe visoko u zraku stoji veliki kamen. Kada on padne na zemlju desit će se strašni sud.Šta se time htjelo reći postoje dva tumačenja, jedno je krajnje vjersko a drugo znanstveno - Prvo je da muslimani svojom iskrenom vjerom u Allaha spašavaju svijet od uništenja.Onog dana kada i njihova vjera postane slaba kraj čovječanstva bit će neminovan.Drugo da naslutit mogućnost da se upravo na tom mjestu može očekivati udar nekog velikog asteroida.

Daleko prije zlosretnog rata na području ex Jugoslavije po Bosni se često moglo čuti da će doći vrijeme kada će dunajluk postati crven (pojava krovne cigle) a među narodom će nestati stida, komšija će komšiju mrziti i brat brata.Od tog vremena treba se nadati Sudnjem danu.Na četrdeset godina prije tog užasnog događaja, kazuje bosansko proročanstvo, nestat će tri džennetska dara - pšenice, pčela i ovaca.Kad bude Kijamet sva će se zemlja istopiti i sravniti.Na zemlju će padati vruće, užareno kamenje i od silne vatre i temperature sve će biti spaljeno i sagoreno.No, koliko god zvučalo strašno bosansko proročanstvo daje nadu.Iza njega pojavit će se novi ljudi, samo ovog puta bit će patuljastog rasta i sa jednim okom na vrh glave (mutacija uzrokovana izloženosti opasnoj radijaciji).U njega će stalno grijati Sunce pa će ljudi bježati u hlad i pod zemlju da se sakriju (najava života pod zemljom i podzemnih gradova koje očito dokazuje da čovječanstvo neće uspjeti naseliti neke druge planete).

Dok je dijete maleno, ne valja ga nipošto puno milovati, jer se u milosti može najprije ureći; s toga kada dijete omiluješ i pohvališ, da je dobro ili napredno treba reći: "Mašala! ne ureklo se!.No, ako se ipak dogodi urok, neko dijete prostrijeli, ono se nosi stravarki ili nekoj drugoj babi da mu prouči i zagasi ugljen.Vješta za to žena uzme u čistu posudu "cijele" ili "nenačete" vode, pa uzimlje mašicama po jedan živ ugljen vatre i baca u vodu, namjenjujući na jedno čeljade iz mahale, iz kuće i uopće ko je tih dana dotično čeljade ili hajvanče vidio.

Kada baca ugljen, onda šapuće ovu basmu:

Urok sjedi na pragu

uročica pod pragom.

U uroka tri oka;

jedno oko vodeno,

drugo oko vatreno,

treće oko uročno.

Pršte oko vodeno,

te pogasi vatreno

i zanese uročno

u duboke dubine

u široke širine

u visoke visine.

Ni na moru mosta

ni na psu roga

ni na dlanu dlaka

na na mome Muji uroka,

začuda ni zazora veledalin amin".

Ako ugljen, pošto se baci, potone u vodu, to onda nije urekao onaj čije se ime namjenjeno za taj ugljen.Ako ugljen potone, onda jest, s toga dotičnom čeljadetu treba odrezati od kose i haljine, i dijete, odnosno hajvanče, koje je urečeno na ovome nakaditi.Onom vodom, u koju je bačeno ugljevlje, treba dotično dijete umiti, i dati mu da se napije.Pri umivanju šapće se opet gornja basma počimajući sa:"Ni na moru mosta"Kad se ovako tri puta uzastop u zalazak Sunca zagasi, vele, uročeni će ozdraviti.

Kad se što momku ili djevojci na zboru desi, treba svakom, ko je u blizini njega bio, odrezati malo od kose i dotičnog nakaditi.Osobito treba starijim ženama od kose odrezati.

U Bosni je običaj ako malo dijete zdravo i sito plače, neće da zaspe, trza se u snu, posebno ako još nije progovorilo, ili često ima temperaturu da mu neka nena šta prouči protiv uroka.Naime, oduvijek se vjerovalo u moć urokljivih očiju koje su posebno štetne za malu djecu i stoku koja u narodu važe kao bezgriješna stvorenja.Njima je sevap proučiti i to se ne smije naplatiti.U posudu čiste izvorske vode ponovi se tri puta ova bajalica i svaki put puhne.Naročito je dobro bajati utorkom i subotom pošto su to po bosanskom vjerovanju vračarski dani.

"Molila se hazreti Fatima Bogu

molila se bolesna

da joj Bog pomogne

i pošalje meleke.

Dođe devet meleka

poslani od Boga

da odnese sa n.

svi devet uroka.

Preko devet sela

preko devet mlina

preko devet stina

i devet morskih dubina.

Osta zdrava n.

osta zdrava od Boga

nema više uroka

sa mojom basmom

a božijom hazmom

veledalin amin".

Pošto to prouči nena puhne u vodu i kaže šapatom "dođoše meleci, odoše uroci".Tako uradi još dva puta.Zatim baci tri živa ugljena u vodu i tom vodom napije dijete i umije ga.Tu prljavu vodu, zajedno sa ugljenom, baci pod kakvu mladu voćku (šljivu) i bez okretanja vrati se u kuću.

U XVII vijeku u Bosanskoj Gradišci živio je čovjek po imenu efendija Hasan zvani Gaibija, po vjerovanju naroda jedan od zduhača tojest vidovitih ljudi koji je po Bosni oduvijek bilo.Uživao je kod naroda veliki ugled a posebno kod Turaka.O njegovim gatanjima i proročanstvima čuo je i i veliki vezir Kara-Mustafa kad se 1683. godine spremao da ponovo zauzme Beč.Pitao ga je da li će mu osvajanje uspjeti.Priča se da je tada veliki vezir od zduhača Gaibije dobio ovakav odgovor: "Kara-Mustafa će sretno sretno doći do Beča ali će naposljetku mnogo patiti!".Ostale Turke, koji su iz Bosne i Slavonije išli u vezirov tabor odvraćao je da ne idu u rat, jer im prijeti sigurna propast.To ga je koštalo izgona te se preselio u Bosansku Gradišku gdje je i skončao svoj život.

U biografijama turskih velikana (Tezkjerek mešahiri Osmanije) o njemu se veli i ovo: "Hasan efendija prorok ili muabir rodom je iz Mostara.Otac mu je bio Alajbegović Omer beg.Bio je profesor slikanja a kasnije javni nastavnik jedne džamije u Istambulu.Posjetio je sveta mjesta Meku i Medinu.Prorok efendija Hasan bio je ličnost nepogrešivosti i dobrote i u svojih četrdeset godina proricanja (falanja) i tumačenju snova nepogrešiv.Za vrijeme opsade Beča prorekao je Kara-Mustafi da se neće zdrav vratiti, na što se Kara-Mustafa rasrdio, pa kad je još čuo da je nagovarao vojnike da ne idu u rat, protjerao ga je iz Jedrena, ali se proprok nikad više nije vratio u Istambul.

Proroka Gaibiju su ubili janičari 1688. godine.O tom ubistvu kruži mistična legenda: Jedne tihe večeri, poslije jacije, prijeđe prorok iz Bosanske Gradiške na Slavonsku stranu da se u šumici malo razgali.Sudbina je htjela da se ispuni njegovo proročanstvo: "Sava međa - Gaibina leđa".Tu su ga odista, na granici Turske i Austrije, umlatili pijani janičari.

Iste noći, u gluho doba dok su zvijezde tiho treperile, stražar opazi čudnu priliku koja je laganim korakom, gotovo lebdeći, koračala po ravnoj, mirnoj površini vode.Čovjeku se od silnog straha koža naježi, kosa nakostriješi, oči od užasa raširiše.Vidio je avet, čovjeka koji je pod rukom nosio odsječenu glavu.Taj natprirodni stvor išao je vodenom površinom kao po zemlji.Kad se Mjesec ukaza, on ugleda odsječenu glavu, žutu kao vosak, sa iskolačenim očima koje su na mjesečini caklile nekom nadzemaljskom svjetlošću, dajući im istovremeno prijetći i svetački izgled.Ta strašna utvara uputi se mjestu, gdje je prije nekoliko dana dušmanski umlaćen...

Po naređenju komadanta tvrđave Bosanske Gradiške, njegovi smrtni ostaci su prenijeti na mjesto pogibije gdje se i danas nalazi njegovo turbe.

Zmija je posebno zlokobna životinjama u predajama mnogih naroda.Osim urokljivog pogleda pridaje joj se moć da «zapuhne» čovjeka ili životinju od čega može na mjestu umrijeti.Stvarajući je Bog je, kako navodi narodna predaja, učinio ljudskom oku njen oblik minijaturnim kako bi ga zaštitio da ne umre od straha.Njen pravi oblik i veličinu može vidjeti samo konj te je zato on nikad neće ili ne može prijeći na putu.Po priči, zmija ima i noge ali ih vješto krije.Pokazat će ih samo onom ko je baci u vatru, no, to je opasno pošto kazuje dalje narod – ko ih vidi umrijet će.

U proljeće se od davnina pazilo na prvo viđenje zmije te godine jer je taj susret više nego običan – predskazivao je bližu sudbinu.Ako se susretne živa zmija to je značilo da će ta godina onom ko ju je vidio biti puna snage i zdravlja dok susretne li se mrtva, taj znak mu je najavljivao godinu punu teškoća i zdravstvenih problema.

Po Bosni postoji vjerovanje da kada neko ubije zmiju Sunce na tren stane i govori «One (ruke) ti cvale» a ukoliko je čovjek vidi a ne ubije Sunce govori «One (ruke) ti sahle».Kako pominje stara slavenska mitologija nekad su na nebu sjala tri Sunca dok ih aždaha (divovska zmija)  nije napala i dva progutala dok je treće vješta lastavica spasila iznoseći visoko u nebo.Iz zahvalnosti prema njoj narod je lastavicu proglasio svetom pticom koja se ne smije nipošto protjerivati ili, ne daj Bože, ubijati.

U Cazinskoj krajini o zmiji ima puno vjerovanja, od onog o «kućnoj zmiji» zaštitnici doma do tvrdnje da zmija ne umire sve dok ne zađe Sunce.Naime, ukoliko bi je neko u toku dana ubio, pa makar joj odsjekao i glavu, ona neće biti potpuno mrtva sve do akšama.Među krajišnicima se na zmiju gleda blagonaklono i smatra se grijehom ubiti je.Po krajiškoj predaji zmija je spasila Nojinu arku od potonuća a time i sav živi svijet.Nevaljali miš progrizao je brod i napravio rupu kroz koju je pojurila voda.Vidjevši to zmija ga je progutala i sklupčala se nad rupom načinivši branu od svog tijela kako voda ne bi dalje ulazila i potopila brod.Zbog svoje uništavalačke naravi miš je omražena životinja i kako to narod kaže: «nije ga grijeh ubiti ni sa pastekije dok se klanja!».

U kladuškom narodu još se prepričavaju slučajevi kada su zmije, navodno, ulazile u ljudska tijela i u njima živjele?!.Obično se to događalo negdje vani, na livadi ili pod krošnjom drveta gdje bi čovjek umoran zaspao.U snu, dok bi ovaj otvorenih usta spavao, zmija se znala uvući u njega.Takva se osoba prepoznavala po tom što bi u jako kratkom vremenu omršavila, požutjela i izgubila snagu, jer bi po kazivanju naroda, zmija u njemu jela sve što bi on progutao.Kao vampir bi mu pila krv i trovala organizam.Zmija se nije mogla istjerati iz insana nikako drugačije nego onuda gdje je i ušla – na usta?.Ispekla bi se kokoš i stavila pored zaspalog bolesnika.Kako se dalje kazuje, zmija bi osjetivši miris pečene piletine izašla van.

U Hercegovini se vjeruje kako u prirodi ima devet vrsta trava koje čuvaju od zmija i zmijskog otrova.Predaja kaže ukoliko bi ih čovjek sve pronašao i sastavio imao bi siguran lijek od svakog zmijskog ugriza.

U liječenju od zmijskog ujeda bili su vični pojedini ljudi poput čuvenog Halit-age Gradmanca, koji je znao čini protiv zmija.Njemu su ljudi sa sviju strana iz skopske okoline dolazili da im baje.Za bajanje vodu je donosio onaj kome je bilo potrebno takvo učenje.Nad tom posudom je aga izgovarao ovu basmu: "Rolo, bora večera, rolo, bojena postelja.Ne poradi zle žene, no poradi dobra čovjeka.Zemlja zemlju poljubila.Krač, krač, ržen kolač pokriva".Nakon toga vodom se zapaja ujedeni od zmije.

Zmiju i žabu pred malim djetetom ne valja spominjati.Ako se pomenu a dijete ne povuče za uho coknuvši pri tom jezikom o gornje nepce, vjeruje se, zmija će doći i skolutaće mu se na prsima a žaba može da oživi u djetetu.Takođe, vjeruje se da zmije kad ostare okrilate i postanu aždahe kojima je sličan zmaj.Stoga kažu, kad se čovjek bori s zmijom, da sunce stane pa gleda to čudo i divi se kako jedan tako mali stvor može da se bori s tako velikom silom kakva je zmija.Vjeruju da zmiji koja je ujela čovjeka s jeseni zemlja ne da u se, pa je osuđena da se smrzne.

Neka od mitskih bića Bosne i Hercegovine karakteristična su po svom oglašavanju poput Meknjača ili drugdje Drekova.Dok su Meknjače duše umrle djece, Drekovi su duše poginulih vojnika koji nemaju mira na onom svijetu zbog počinjenih grijehova.I prve i druge duše javljaju se u akšam a najviše se oglašavaju po grobljima ili u krošnjama drveća, pošto oba mjesta odgovaraju starom vjerovanju o prebivalištu duša.Zanimljivo je navesti da se u Bosni i Dalmaciju susreću neka ista vjerovanja, naime, Meknjača je ono što tamo nazivaju Macić (Maljka, Mačića, Malić) tojest duše pobačene ili prerano umrle djece, kod Hrvata nekrštene djece,  čije oglašavanje nalikuje dječijem plaču a ponekad i mačijem zavijanju.

Međutim, dok Hrvati imaju pozitivno vjerovanje o Maciću kojeg ako se pozove, po vjerovanju, priskače u pomoć Meknjača kod Bošnjaka uvijek je zlosutnog predznaka.

O tome govori priča iz Cazinske krajine.Kako je cijeli dan sa konjem radio u polju čovjek je tek navečer stigao kući.Prije nego što bi ga zatvorio u staju bio je običaj da ga potjera na obližnju rijeku, na pojilo.Mrak se već bio uvelike uhvatio kada se vraćao kući.Prolazeći kraj seoskog mezarja prvo začu a onda i ugleda malo nago dijete kako leži kraj groblja i plače.To ga vrlo iznenadi, posebno zato što je dijete bilo jako maleno, pa zaključi da ga je neko tu namjerno ostavio na milost i nemilost sudbini.Sažali se istog trena i odluči ga ponijeti svom domu.Posadi dijete ispred sebe na konja i krenu kući.Ali, već na dvadesetak metara od kuće uhvati ga jeza vidjevši da su se dječije ruke izdužile i pretvorile u duge kandže.I tijelo mu se počelo izobličavati i rasti.Od straha jedva je primjetio kako je čudno biće zarilo kandže u konjski vrat od čega se životinja kao luda propinjala i ritala.U taj čas zalaja pas u dvorištu i čudna spodoba zacikti bježeći u tamu.

 Prikaze - za razliku od Prepasti noćni duhovi zvani Prikaze javljali su se u liku neke životinje.Onom ko bi ih vidio donosile su nesreću i bolest.Druge aveti koje su izazivale strah po Bosni imale su svoje karakteristične nazive.Mraza je uzimala svaku sreću od čovjeka i unosila mu mržnju i neslogu u kuću.Otrovnica je bila duh koji je trovao ljude bolešću a Krvopilnica im je pila krv u dugim noćima.Obično se takvom čovjeku opterećenom bolešću pridruživala i Tvora rušeći mu psihičko zdravlje istovremeno stvarajući halucinacije i ludilo.

Mora - najupečatljivija od svih zlih duhova bila je Mora."To su obično bile mlade, punokrvne, debele žene.One noću napuštaju svoj ležaj, pa idu na ljude "slatke" krvi, kojima sišu krv na prsima".Iz ovog se može konstatirati da je Mora idealan primjer ženskog vampira.Bio neki zdrav, razvijen momak, koga je Mora sisala.On je uvijek osjećao na sebi za vrijeme sna veliki teret, od kojeg se često puta nije mogao probuditi.Želeći se svakako rješiti ovog noćnog iscrpljivanja, pokušao ju je uhvatiti na ovaj način:  uzeo je svijeću i sakrio je pod varićak.Kad je došla Mora, on je naglo podigao varićak i tako prepoznao neku ženu iz mjesta, koja je bila Mora.Na njegove upite, nije mu ništa odgovorila, osim prijetnje da je nikom ne oda jer bi ga mogla stići kazna pa i ludilo uz druge bolesti.

Vampir, lampir ili vukodlak je mrtvac, u kojeg je 7 ili 40 dana poslije smrti unišao zli duh, pa ga oživio, da može u gluho doba izlaziti iz groba, daviti po svojoj kući i po svom selu ljude i stoku i piti njihovu krv.Nalik je na čovjeka bez kostiju, naduven kao mješina, pun krvi, čupav i runjav, velikih očiju i nokata; odjeven u ukopne haljine, preko ramena nosi u mezar položeni pokrov (komad bijelog beza).

U Bosanskoj Posavini kažu, da ima mačje ili kozije oči; zato i krije uvijek oči, kad se sastane sa čovjekom.Pored oblika čovjeka može još imati svakojaki oblik, jer se može pretvarati u svašta, kao u mačku, pseto, prase, vola, konja, miša itd.Iz mezara izlazi poput miša; i rupa u grobu mu nije veća od mišije.Ali izvan mezara bude velik i strašan, te viče različitim glasovima.Bavi se u gluho doba po greblju i oko greblja.

Kad vampir obilazi kuću, čini se, kao da sita oko kuće siju.Često ponese sa sobom iz svog mezara zemlje, pa je dade kome u kući, da primiriše i kihne.Ako se tom čeljadetu rekne "zdrav" kad kihne, onda se neće povampiriti; ako ne, onda hoće.O vampirovom noćnom uznemiravanju oko kuće i po kućama ima dosta predanja, ovo je jedno od njih: nedaleko Prijedora imade muslimansko groblje.Blizu mezarja stoji jedna pravoslavna kuća.Kad se navratio u tu kuću neki đak, pripovijedala mu je domaćica ovo: "Već nekoliko noći uznemiruje nas iz mezarluka vampir.U gluho doba noći baca se kamenjem na kuću tako jako, da sve pucaju daske na krovu.Pretprošle noći izađoh napolje da vidim, ko se baca - ali čim izađoh zavlada potpuna tišina i ne vidjeh nigdje nikoga.Dok uđoh u kuću, a eno ti opet tutnji i odvaljuje daske.Tako sve do zore.Tada odem na groblje, pogledam sve grobove, pa opazi u jednog otvorenu rupicu.Ja povalim povelik kamen na tu rupu - ali sve uzalud, jer prošle se noći opet vampir bacao na kuću".

U prošlosti stari Bošnjaci su imali običaj da bacaju ljuske od jabuke u vatru "za pticu koja živi u zraku i hrani se samo ovakvim mirisom" jer je to veliki sevap.Po predaji, ova ptica je živjela u vremenu pejgambera Sulejmana a predanje o njoj prenijela je jednom etnologu starica Đula Kulovac;

"Bila neka velika, silna ptičurina.Kladila se s Bogom da će raskopati njegovu volju.Bog pristane.Rode se ujedno muško i žensko dijete, Bog ih vjenča i odredi kad će se uzeti kad odrastu.Ptica onda uzme ono žensko dijete i odnese ga preko mnogih planina.Na vrh najveće, na najvećem drvetu razapne na granama volovsku kožu, stavi u nju dijete, sastavi krajeve kao fišek, i ostavi samo otvor kroz koji će hraniti dijete.Hranila ga i odhranila lijepu djevojku.Došlo vrijeme koje je Bog odredio da se djevojka uda za onoga mladića.U to vrijeme onaj momak pođe da lovi.Došlo mu nešto, eto tako, da ide, da traži svoju sudbinu.Došao u tu planinu pod to drvo.Vidjela ga ona djevojka i srce joj puklo za njim.Pita ga šta traži.On kaže da lovi i da traži svoju suđenicu.Ona mu kaže da je to ona i da joj dođe gore.Ali, niti je on mogao gore, niti ona dolje.

Ona mu rekla da bude pod drvetom kad ptica dođe, čut će je, kaže, sa sahat hoda, čuje se jeka i huka.Ona će tražiti od ptice da joj ga donese u gnijezdo, da ne bude sama kada ptica ode daleko po hranu.Ona tražila i ptica rekla "Dobro".Turi ga u mješinu i iznese gore.Ode ptica u lov.Donosila im hranu.Nakon godine njima se rodi dijete.A to sve Bog zna.Zove onu pticu pred sebe i pita je: "More li se božiji emer raskopati?".Ona reče da može, a on joj reče da je ona sama vjenčala momka s djevojkom kako je on bio odredio.Tada je Bog kazni da do kijametskog dana bude u vazduhu, ni na nebu ni na zemlji i da se hrani samo mirisom izgorjelih ljusaka od voća".

Pripovijedala mi jedna nena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim očima vidjela koleru.Bilo joj preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh pobijati, nego je zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo.Ona se nakašlja dvaput, pa poče:

-"Beli (zaista) ja mislim, da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako je to bilo.U jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Arif i sestra mi Vasfija.Čojk mi bijaše otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u pastrmu.Svi spavahu k'o zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.

Kad ono pol noći, zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe (kola), psi se uzbuniše, ...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.

Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što vidjeti! Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene, obučene pod našku (kao Bošnjakinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.

U jedne bijaše šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn.Čula sam od svoje rahmetli matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će se poboljeti, ali će opet izdraviti, ali koga udari, što crni šćap drži, oneme, grdna rano, ne ima lijeka.

Kako izađoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da nije ništa ni bilo, ali paščad - aman jarabi - nikad ne patišu, već sve više i više laju.

U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz penđer i stade vikati pse.Zaludu sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pse, jere se more ljuto kajati.

Pa baš tako i bi.Ne prođe ni dva sahata, stade - džul vam na obrazu (s oproštenjem) - bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.

Ah kako ćeš dočekati - rano moja Arife, - kad te crna dohvatila šćapom!"

To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: "Spomenula te, ne zavratila se!"

O porodilji u Žepi postoji interesantno vjerovanje, naime, 40 dana prije porođaja hurije u dženetu počnu da prostiru svakog dana po jedan dušek.Onog dana kada žena rađa bude ih 40.Ako žena na porođaju umre, hurije se raduju i pjevajući je nose na onim dušecima na najljepša mjesta u dženetu.Ako ne umre, hurije kukaju nad dušecima: "Nesretnica nesretna, kud nam ne dođe..." i svakog dana sklanjaju po jedan dušek.Ako umre poslije porođaja, žena će ležati na onoliko dušeka koliko je još ostalo dana do 40.Žena koja umre trudna, na porođaju ili do 40 dana poslije porođaja, odmah ide u dženet bez obzira na sve dotadašnje grijehe.Još se vjeruje da je ženi 40 dana po porođaju otvoren mezar i da je ona jednom nogom u njemu.

Kad nastupi porođaj, to se krije od svih, pa i od ukućana, a naročito od djevojaka, jer se vjeruje da će biti utoliko teži ukoliko više lica zna.Žena se sklanja od svih, i u njenoj blizini je samo neka žena koja ima iskustva u tome i koja će intervenisati samo u slučaju ako se porođaj nenormalno oduži.Ona pazi na to da nijedna vrata na kući ne budu zaključana, naročito ako žena rađa prvo dijete, jer više ne bi mogla da rodi.Ta žena je van sobe u kojoj je porodilja i ući će kod nje tek kad sve bude gotovo, koliko samo da joj pomogne da pokupi i opere prljave stvari.

Međutim, ukoliko se porođaj oduži, skupiće se nekoliko žena koje imaju iskustva u tome.U tom slučaju su se vršile neke mađijske radnje.Porodilja se stavljala da legne na mjesto na kojem se u toj kući postavljaju da leže mejiti dok ih se ne opremi i iznese iz kuće, također glavom okrenutom ka zapadu, a desnim uhom prema jugu.Tako bi ležala dok ne osjeti tri napona, a onda bi ustajala da rađa.

Kad žena teško rađa, pomišlja se da možda neće roditi snijet (Mola Hydalidora), jer je to mnogo teže roditi nego dijete.Od rođenja snijeti se mnogo više krvari i mnogo teže oporavi.Ali, po uvjerenju starijih žena, snijet je sevap roditi.-"To ti je, kao da si dvoje živih rodila! Koja žena tri puta rodi snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će poslije smrti svakako u dženet, toliko je to Bogu drago!".Po kazivanju žena, snijet liči na snijet, parazit na kukuruzu, te se stoga ako i zove.Izgleda kao goveđe srce.Čim se rodi, valja ga zavijenog u krpu odmah u đubar ili pod kakvu voćku zakopati, jer se sahranjuje a ne baca.Inače, vjerovanje o snijeti zabilježeno je samo kod Bošnjaka, dok se kod drugih naroda ne spominje.

Za dijete rođeno u košuljici vjerovalo se da je sretnije od ostalih ljudi.Nije mu se ni hamajlija pravila, jer se košuljica smatra hamajlijom.Sa košuljicom se postupalo ovako: ispere se, osuši i odnese hodži da je ispiše.Tako ispisana, košuljica se složena ušivala djetetu u desnu mišku ili pod desni pazuh.To bi radio neki hodža tako što bi razrezao kožu, stavio pod nju hamajliju, ušio kožu, ranu namazao melemom i čvrsto vezao.

Koliko je porođaj težak čin opisuje i krajiška predaja.U trenutku poroda ženi se razdvoje sve kosti u tijelu osim onih u bradi te je stoga u narednih četrdeset dana ona u periodu obnavljanja.Nakon porođaja, nastavlja narodna predaja, u ženinoj se utrobi prostre četrdeset pastekija od kojih se diže po jedna svaki dan.U toj četeresnici ona je slaba kao ptica na grani, oko nje su tada zli džini i šejtani, na svakoj vlasi kose visi po jedan pa bi u tom kriznom razdoblju njena kosa morala biti pokrivena bijelom maramom.

Posebno joj se branio izlazak napolje u akšam i noću kako ne bi negdje ograjisala i poludjela.Ograničavanje kretanja porodilji treba ražiti u njenoj takozvanoj porodiljskoj nečistoći na koju se vrlo rado lijepe sve napasti i zla.Takav propis je nadalje štitio mladu majku i od teških poslova kojih je ona u tom periodu bila oslobođena.

Koliko god je ona u opasnosti toliko je i tek rođeno dijete.U bešiku bi mati često znala staviti djetetu muhliju (ekser) kako mu džinovi ne bi mogli ničim nauditi.Ovaj adet proistakao je iz opšteprihvaćenog krajiškoj vjerovanja da je dobro uza se držati nešto metalno protiv zlih bića.

Babine su oduvijek smatrane sevapom i žene su ih vrlo rado činile u svim epohama od srca.Taj se adet može promatrati i iz nekog socijalno-humanog stava zajednice prema njenom novom članu ili kao sam čin solidarnosti između žena.Objašnjavajući taj ritual nazrijeva se njegovo pagansko porijeklo, naime, riječ je o obredu imitacije dolaska vila suđenica te zato na babine dolaze samo žene, obično iz rodbine i susjedstva.One donose poklone za dijete i simbolično ga daruju srećom, zdravljem, ljubavlju...I sam dolazak, pohode na babine, pratilo je magijsko pravilo – obavezno se išlo prije podne, dok se Sunce uspinje ka nebu, na sretne i napredne dane ponedjeljak i četvrtak a ukoliko žena rađa samo žensku djecu babinarke su određivale petak za dan posjeta.Petak se smatrao zadnjim ali i muškim danom želeći na taj način okončati rađanje ženski prinova i prizvati rođenje zdravog dječaka.

Interesantno je koliko se pažnje posvećivalo ritualima prizivanja sreće samom novorođenčetu od njegovog dolaska na svijet.Prilikom izlaska iz porodilišta sretni par i danas prati adet da ne idu odmah kući već da prvo svrate bliskom prijatelju ili rođaku koji živi na nekom brdu kako bi «djetetu sve išlo uz brdo».Vjeruje se da nakon toga bebu prati sreća i zdravlje.

U Bosanskoj krajini ostao je običaj da se u babinama donosi hrana čija je uloga da kod mlade majke očuva mlijeko i prizove sreću i berićet.To je uglavnom bila maslenica sa pečenim piletom.I danas se može čuti kako neka žena koja ima lake porode kaže da bi istog trena rodila za maslenicu sa piletom, po kojoj je novopečena majka mogla da odredi i spol svog budućeg djeteta.Po narodnom vjerovanju ona bi prvu maslenicu donesenu u babinama prevrnula i pojela dva zalogaja.Tako si je omogućavala dijete drugog spola.

Vjerovanja kojeg su se nekad držale stare Bošnjakinje bilo je da ona žena , ako ne želi više da rađa, treba da ode na grob svog djeteta, uzme zemlje sa mezara pa da je tri puta, pošto se okupala i u čisto presvukla, propusti kroz košulju i vrati na mjesto na mezaru odakle je uzela.Neke žene su govorile da tu zemlju treba staviti na glavu, pupak i noge, pa je onda vratiti na mezar.

Kad se žena porodi, odmah zadoji dijete sama.Ukoliko nema mlijeka ili mora da ode negdje na duže vrijeme, dijete će joj podojiti samo neka žena s kojom je u srodstvu.Nikad neće dati da dijete podoji neka žena koja nije rod, jer smatraju da je mlijeko jače od krvi.Ako bi se to dogodilo, ta žena je djetetu koje je podojila pomajka, i ono sa njenom djecom kad odraste ne smije da stupa u brak.Da do ovih ograničenja ne bi dolazilo, izbjegavaju uspostavljanje srodstva po mlijeku.



Dok doji dijete mora strogo da pazi na to da joj ni kap mlijeka ne padne u vatru ili na neko peksinavo mjesto, jer će joj mlijeko usahnuti i neće moći da ga povrati.Gubitak mlijeka se dogodi i kada dojilja zaspe otkrivenih grudi ili nagazi na kap svog mlijeka.U Cazinskoj krajini se u takvom slučaju po selu traži domaćica koja ima u kući trahane (tarahane) stare tri godine.Nju žena koja je izgubila mlijeko skuha i pojede u tri puta i mlijeko joj se sigurno vraća.

Ako žena nema mlijeka, daju joj da pije što više bijele kafe, da jede tečnu hranu, pa i bijeli kruh, a pored toga joj i "zagašuju stravu".Ukoliko žena ima male bradavice pa dijete ne može da sisa, traži neko veće da izvuče bradavice, a odojčetu za to vrijeme daju da sisa krpicu u koju je zavijen šećer natopljen mlijekom.



Opće vjerovanje da žena ne može da zanese dok doji ukorijenjeno je, mada neki odbijaju da vjeruju da je to moguće.Ako žena zanese dok doji, kažu da je "ponijela na suho".U tom slučaju odmah prestaje da doji dijete bez obzira koliko ono bilo.Inače, dijete se od sise odbija tako što majka ode u rod na nekoliko dana dok se dijete odvikne od podoja u određeno vrijeme, ili se namažu bradavice paprikom ili smolom na koju se lijepi vuna, pa se dijete toga gadi i samo se odbije.Ukoliko poslije prestanka dojenja ženu bole grudi, privija se na njih i pod pazuh orahov list ili se da kome da izvuče ono zgrušano mlijeko.Žene se pomažu i time što puštaju toplu vodu da im teče niz grudi, te ono razmekšava otok i povlači sa sobom nadošlo mlijeko.



U vezi sa dojenjem postoji vjerovanje da žensko dijete ne valja dojiti ni dana preko godinu dana, jer majčino mlijeko daje kuveta, pa će ga dijete imati previše.Ta suvišna snaga će učiniti da žensko dijete, dojeno više od godine dana, kad-tad pođe po "zlu putu".Muško dijete, naprotiv, treba što duže dojiti jer time postaje silniji i bolji junak.Ostalo je zapisano, po kazivanju Đule Kulovac, da je ona svog sina dojila sve do njegove 15.godine.Bio je tako jak da je mogao mejjit-taš (kamen na koji se položi mejit dok se nad njim moli) da podigne.Dojio je a počeo je i da ašikuje.Cure bi ga zadirkivale: "Idi, majka te zove da te podoji!" a on bi im odgovarao da hoće kod njih, a ne kod svoje majke da sisa, pa bi se one razbježale.Ima žena koje su svoje sinove dojile do njihove 17. ili 18. godine, u uvjerenju da će biti jači mimo ostalih ljudi.

U Bosni se kaže da svako dijete ima svoju nafaku tojest sreću i kolika je ona toliki je i ljudski život.Onog dana kada se sreća potroši završava i čovjekov život jer bez nafake nema ni života.Upravo zato čovjek koji je nesretan, nema ni u čemu sreću a i dalje je živ, žrtva je nekih drugih uticaja koji dolaze iz onostrane, više sfere.Tu može biti samo riječ o proklestvu ili crnoj magiji, s tim da je prvo neizlječivo, pošto je riječ o Božijoj pravdi, dok se crnomagijaske čini mogu otkloniti i time odblokirati ljudska sreća.
Takvi sihiri u Bosni prave se na razne načine ali među poznatijim su oni rađeni na praznim konzervama, na sitnom novcu ili katancu.Zapravo, može se konstatovati da je svako vračanje u magiji usmjereno ka narušavanju sudbinskog toka sreće kako bi se njegovom blokadom brže i lakše djelovalo na pojedinca.
I druga djelovanja poput uroka mogu bitno štetiti uspjehu pojedinca jer ljudska zloba ne poznaje granice stoga je uvijek preporučivano, ne bez razloga, nošenje zaštita i hamajlija.Prvenstveno tu se misli na tisovinu u narodu počašćenu nazivom "sretno drvo".

Po starom bošnjačkom običaju ona se ušiva u crvenu tkaninu i stalno nosi uza se.Neke žene, posebno one u Cazinskoj krajini, uz tisovinu u crvenu tkaninu dodaju malo soli i šećera "kako niko ne bi mogao ni "soliti" ni "šećeriti" tojest praviti nikakve sihire i zlo.
"Podijeli sadaku (milostinju) produži nafaku" stara je krajiška izreka koja aludira na to da dobro djelo uvijek stimulira sreću da jače djeluje u životu pozitivne osobe.Nerjetko se čuje od strane faladžija prilikom gatanja kako je nekog baš milostinja spasila od pogibelji ili nagaže na sihire.Zato je upravo milostinja siromašnima i nemoćnima najbolja praksa prizivanje sreće čija je moć da djeluje na svaki aspekt zivota, samim time što su jedno od drugog neodvojivi.
Sreća u svemu, posebno u ljubavi naročito je bitna u zivotu svakog čovjeka jer samo sretno zaljubljena osoba može normalno funkcionirati i stvarati te zato ne čudi veliki broj vjerovanja vezanih uz sam početak zivota novorođenčeta.U sjeverozapadnoj Bosni i danas se prati pravilo da se po iznošenju bebe iz porodilišta na putu kući prvo svrati nekom rođaku ili jako dobrom prijatelju koji živi na brdu ili brežuljku "da bi bebi sve išlo uz brdo!".Dijete se obavezno daruje kokošijim jajetom, simbolom plodnosti i sreće, te novcem.
U narodu se sreća dijeli na "otvorenu" i "zatvorenu".Osobe kojima sve u životu ide normalnim tokom spadaju u kategoriju onih kojima je sreća otvorena.Međutim, ljudi čiji su životi teški i mukotrpni, praćeni stalnim pehovima i razočarenjima kategorišu se osobama zatvorene sreće.Posebno pogođene "zatvorenom" srećom smatraju se djevojke usidjelice ali i muškarci koji se ni u srednjoj dobi života još nisu oženili.Njima se vrača i baje kako bi se ta zla kob otjerala od njih.Neki su rituali namjenjeni upravo takvim osobama da ih sami naprave poput onog koji se dugo vremena prakticirao na području Sarajeva.U zoru romskog praznika Đurđevdana djevojka usidjelica bi uzjahala vratilo sa razboja i protrčala pored kuće najbližeg joj bećara da bi joj suđenik što prije došao.
Hodža osobi "zatvorene" sreće nalaže da mu dođe pred samu Mjesečevu mijenu i sa sobom donese nov katanac i kljuc.Hodža na katancu napiše mali zapis ili prouči određene molitve i dove za nafaku i napredak pa katanac zaključa.Nakon toga posavjetuje osobu za koju je radio skidanje sihira da ode tamo gdje je duboka voda i sa mosta preko desnog ramena baci otključan katanac u rijeku.U drugim prilikama osoba "zatvorene" sreće stane kraj rijeke i gledajući niz vodu otključa katanac i bacajući ga u nju govori: "Kao što se otvorio ovaj katanac tako neka se otvori i moja sreća od Boga veledalin a od mene amin".Poslije toga odlazi sa tog mjesta bez okretanja.

Bosanske predaje o sreći

Živio čovjek zadružan u zadrugi (porodici) vrlo sretno, ali ne potraje sreća i stariji mu brat naumi da se dijeli.Ono mala (stoke) što je diobom dobio pomre kroz godinu dana: nešto krepa a nešto izjedoše vuci.Pomriješe i žena mu i djeca, i on osta sam k'o prst.

Kad mu jadi i nesreća dodijaše, sabra se te naumi da pođe u svijet da traži bolju sreću.Tumarajući k'o muha bez glave, pređe jedno brdo i sretne starca, koji ga upita, kuda li je pošao, a on mu odvrati, da ide tražiti sreću pa bilo na kraj svijeta.

-"Već, po Bogu si brat, ako znaš, gdje bi sreću našao, kaži mi?".

Starac upre štapom prema jednom velikom brdu i reče:
-"Vidiš ono brdo, uspi se na njega a tamo ćeš naći starca, koji će ti kazati za sreću; ali kada dođeš onamo ne progovaraj, doklen on ne upita, a što on radio bude, to radi i ti".

Nesretnik putuj danas, putuj sutra, teško se uspenje na brdo i nađe starca.Sav je sijed k'o ovca te mota veliko klupko bijelog konca, koji se iz brda kroz jednu rupicu izvlači.Kad je Sunce upočinilo poče on motati mrk konac a malo po malo pa sasvim crn, dok se i ne smrče a iz neba se pred starca spusti sinija sva od zlata.Sja se i na njoj svakakve đakonije! Starac poče jesti a nesretnik se osokoli, primakne pa i on stane večerati.Kad su povečerali sinija se opet digne u nebo a starac okupi motati crni konac cijelu noć.Pred zoru konac malo po malo bljeđi a kad izađe Sunce - zabjelio konac!?.

Tako je starac motao cijeli dan bijeli konac a u veče kad je opet pocrnio, spusti se s neba drvena sinija i na njoj srednje vrste jela i oni večeraju.Treće noći eto ti sinije sasvim proste i na njoj samo malo kruha i soli, i oni opet večeraju, sinija se digne i ode u nebo a starac tek sada progovori i zapita onoga nesretnika, šta li želi?.

Nesretnik mu kaže kako nema sreće pa da je traži i zamoli ga, ako znade, da mu kaže, kako će se sreće dobaviti.Starac reče:

-"Jesi li vidio onu prvu veče sofru, pa drugu i treću? Koja je u njima razlika, ona je razlika i među ljudima.Koji se oni dan ili noć rodi kad silazi zlatna sofra biće vrlo sretan i bogat, koji se rodi drugi dan ili noć, onaj će imati srednju sreću, i kod dobrog rada i truda moći će da živi prilično dobro, a onaj koji se treći dan ili noć rodi kad siđe mršava sofra, taj je cijelog svog života nesretan i jedva se kruhom prehranjuje.On se mora kod onoga pridvoriti, koji se u sretni čas rodio.Ti idi pa se strpi, jer ti je tako suđeno!".

U bošnjačkoj magijskoj praksi i dan-danas se očuvao obred liječenja klinčića (vrsta vodene kile) kojima su se bavili kako pojedini muškarci tako i žene.O klinčićima se u narodu kaže da ih dobiju muška djeca ako žena u vrijeme trudnoće u jednoj ruci ponese drva a u drugoj vode ili nosi odjednom vodu u dva suda.Vjeruje se, posebno u okolini Bihaća, da se dobiju ako majka u vrijeme trudnoće kupi po drvljaniku (gdje se cjepaju drva) kline kojima je otac cijepao drva.

Klinčića ili klina ima od „četiri ruke“ a manifestiraju se oteklim mošnjama dok dijete svoje tegobe iskazuje plačom, nervozom nesanicom...Javljaju se kod novorođene muške djece do godinu dana starosti.U Kaknju živi Derviš Husagić koji se liječenjem ove tegobe bavi već decenijama.

Mudrost liječenja nije nikakva tajna, ali samo odabrane osobe to mogu da rade.“Dijete se položi na spužvu i spusti se na pod.Nogice mu se podignu toliko da mu budu slobodne mošnice.Ja onda zaokružim petom oko bebinih testisa tri puta i lagano kucnem u njih.To ponovim tri puta i onda ostavim roditelje da obuku bebu.Međutim, prilikom izlaska iz sobe, ne smijem da se okrenem, a nije dobro ni da im kažem da dođu ponovo, da ne bi time urekao svoj rad“, otkriva Husagić.Objašnjava da roditeljima na polasku stisne ruku i pozdravi ih sa; „Doviđenja i sretno“.

Derviš iskreno priča o svom načinu liječenja, napominjući da nije svaki tretman uspješan.U tom slučaju, potrebno ga je ponoviti.

Za pola vijeka, koliko liječi klinčiće, kroz Husagićevu kuću prošlo je oko tisuću mališana.Mnogi su, zahvaljujući njegovim tretmanima, izbjegli operaciju.Iako ima dva sina i dvije kćerke, ne može da im prenese umijeće koje posjeduje.Međutim, čuo je da u susjednom selu živi mladić kome je otac poginuo prije nego što se rodio, pa planira da njemu ponudi da nauči ovu vještinu i tako od zaborava sačuva metodu starog narodnog liječenja.

Za šezdesetpetogodišnju nanu Zibu Kovačević koja vas, kako njeni sugrađani kažu, može osloboditi iz kandži samog đavola, malo ko na području sjeverozapadne Bosne.Ova iscjeliteljka odavno sa porodicom živi u naselju Solina, na rubu Tuzle.

I danas se među bošnjačkim narodom vjeruje da su uzroci mnogim bolestima, naročito onim dječijim, uroci.Po kazivanju mnogih ljudi, više od polovine djece sahranjene u seoskim mezarjima umrlo je od uroka.U to su oni ubijeđeni, jer vjeruju da sve što je mlado, lijepo i napredno može da se urekne.Stoga su zaštitne mjere protiv uroka mnogobrojne.Uglavnom se svode na nošenje raznih apotropeona na vidnom mjestu ili ušivenih u odijelo.
Djetetu se najčešće stavljalo u bešiku nešto gvozdeno, obično, maša zbog vjerovanja da zveka maše razgoni džinove i šejtane.Ako majka izlazi iz kuće, prebacivala bi svoj pojas preko bešike.Kad se dijete povijalo, u bešiku se stavljao još bijeli luk, parče tisovine i parče ruta koje su bile na strašilu u konoplji.Neki su djetetu pod kapicom držali i parče luča, grumen soli, koricu kruha, korijen i struk trave devesilja ili trockota.Na kapicu u kojoj se dijete iznosi van prišivale su se razne "zabave" tojest model prakljače, česno ili cvijet bijelog luka, raznobojna dugmad, ukrasno kamenje, stari novac te "mašale" koje treba da privuku prvi, najteži pogled.

Čim se dijete uznemiri ili plače, a za svaki slučaj i bez toga kad je u kući puno svijeta, djetetu se razližu, raspljunu ili "othuču" uroci.Uhvati se dječija glava rukama, pa se, govoreći basmu, lizne jezikom s desnog kraja čela ka sredini, hukne, otpljune i izgovori basma.Isto se ponovi i sa lijeve strane ka sredini, zatim od nosa ka sredini čela i sa gornje strane ka sredini čela.Pri tom se govori:Urok sjedi na pragu, uročica pod pragom.Urok skoči, uročicu sprči! U uroka dva oka:jedno vodeno, drugo ognjeno, puče vodeno, pogasi ognjeno!

Uroci se mogu razlizati i ovako: nadlanicom lijeve ruke povlači se odozdo nagore djetetu između nogu i kaže "Ko ureko ovo (tojest to dijete), ureko i dolje!".Ako ovo ne pomogne, gasi se ugljen na poznati način.Poslije zagašivanja, onaj kome se gasilo treba da popije malo od te vode preko maša i da zagrize njihov donji kraj.Ugalj se baca na krov kuće ili ćumeza ili na put, s namjerom da bolest (urok) pređe na onoga ko prvi naiđe na to ugljevlje.

Oblizivanje pomaže samo, kad je ko lako urečen i ako se odmah upotrijebi, dok vodica sa gašenim ugljenom i od veoma teških uroka dobro pomaže ali samo dok uroci nisu oživljeli a to se po bošnjačkom vjerovanju događa u toku tri dana.Za gašenje ugljena se uvijek upotrebljava cijela voda (nenačeta voda) koja mora biti sa izvora, uzeta odmah poslije Sunčeva izlaska.

Pri kraju da spomenem još jedan način koji se dosta rijetko upotrebljava.U cijelu vodu metnu nešto sedefa pa se to ostavi preko noći da odstoji.Rano ujutro, kad pijevci prvi put zapjevaju, uzme urečeni posudu sa vodom, pa se popne na kakve ljestve.Na svakoj stepenici gutne po jedan put i tako učini do tri puta.Onim, što vode preostane, treba da se urečeni umije.



Zanimljivo je spomenuti kako se u narodu Cazinske krajine vjeruje da je basme za skidanje uroka najbolje prenijeti djevojčici koja je "još čista" tojest nije dobila menstruaciju.Navodno, ukoliko ih tad nauči cijeli će život moći otklanjati uroke sa drugih, vrlo uspješno.Takva djevojčica, kasnije žena, može i na daljinu skidati zazore i prostrijele sa djeteta.To čini stalnim ponavljanjem jedne te iste basme.Dok to čini kod nje se pojavljuje zijevanje i suzenje očiju.Tretman traje nekad i po sat vremena.Čim popratne pojave učenja basme nestanu urok je skinut.Za ovakav obred nije potreban direktan kontakt niti gašenje ugljevlja u vodi što cijelom obredu daje još mističniju notu.