OLOVO SVE KAŽE

arod je na ovim prostorima oduvijek znao: ako ćeš kakav lijek, tablete, sirup, injekciju i dijagnozu na latinskom - ideš doktoru; ako ćeš lijeka za sve ono što doktori ne liječe, onda ti je ići jal' hodži, jal' kakvoj buli ili nani iz komšiluka.

"Bila ti je neka žena. I htio je vo da je ubije, a nije. I ondar ti je ona pala u komu i od tada uvijek pomalo spava, pomalo pada u komu. Gdje god je zadesi, pane. Ništa ne zna. Evo, ima 79 strava da sam joj do sada salila i sad joj je to prestalo, haman eto po jednom je u hefti snađe. Dok još koji put salije, prestat će joj skroz. Samo strava. Ništa doktori ne znaju. Gledaju - sve ispravno, sve fino, a čovjek ne mere da živi. Strava oživi sve živo. Udari i u noge, i u ruke, i u glavu, i u sve. Tri strave saliješ - isto ko da rukom odneseš. Otkako je svijeta i vijeka izliva se strava."

Ovako priča nana Emina Hadžihasanović dok priprema kalajisanu posudu - ćasu, sipa vodu i sakuplja olovo, koje joj, kaže, donese narod "od onih voda što se prave one cijevi šuplje". Olovo se prvo istopi u kofi i dobiju se pločice veličine žvakaće gume. Za salijevanje jedne strave potrebne su tri do četiri ovakve pločice.

"Ja sanjala da ću umrijet. A ova mi se kuća k'o obrela negdje na velikom brdu. I sad ja tražim nekoga da mi prouči Jasin, i nikoga ne nađoh. I onda turim pored ove sećije deku i legnem da mrem. Počnem učiti Jasin i tri mubina Jasina proučim, i umrem. Kad sam se izjutra probudila, znam šta sam sanjala i šta je bilo, i onda odem jednom hodži na Vratnik i kažem mu taj san. On kaže: 'To je dobro za tebe što si sanjala ako ćeš salijevati stravu.' Nisam nikad, rekoh, ali, eto, mogu početi. Odatle dođem ovdje, kad, gore ima jedna žena - sve od doktora do doktora. Ufatilo je, ne može da makne. Kaže: 'Ja te noćas sanjala da mi salijevaš stravu.' Ja se nasmijah i reče': nisam, bogami, nikome. E, kaže, meni ćeš je sad salit. E, reko', kad je tako, hoću. A ona uz stepenice moje na koljenima iziđe. Ne može da previje nogu. E, tu ja uzmem kašiku i počnem da salijevam stravu. Kad sam joj salila treću stravu, ona se ovako nešta ušinu, diže se na noge i počne hodati. Živjela je iza toga tri-četiri godine i umrla. A ja otad salijevam stravu."

Prije samog procesa salijevanja nana Emina uzme abdest, a zatim uči Jasin i to ono što je sanjala. Tako joj je rekao hodža koji joj je tumačio san. Zatim se uče "kuleuzeta" za zagasu, koja je, kaže Emina, sastavni dio strave. Olovo se onda stavi na čelo, pa se njime okruži oko glave i tako tri puta. Isti proces uradi se i oko ruku, koje se stave preklopljene na prsa, i na noge. Strava se salijeva na glavu, na srce i na noge, a krajnji cilj je da olovo ne bude rasuto, već iz jednog dijela, oblo. Obluci se nazivaju srcad.

"Od ovoga Kur'ana i olova i vode da te Allah sakloni i sačuva od svakakva belaja i bolesti. Amin. Šejtana i šejtanskog šera, ženskog šera, dušmanskog šera. Amin. Tebe i mene da Allah sačuva. Da Allah sačuva svu vjeru Muhammedovu s.a.v.s. od svih dušmana, a da nam proširi islam u srcima i u čitavom svijetu. A tim dušmanima da skrati silu da him ne da da nas biju."

Nakon ove dove pacijent se pokrije crvenom krpom po glavi, stavi ruke na leđa, da se ne oprži, ćasa se stavi na glavu i u nju se izlije istopljeno olovo.

Pod kamenom Emina i Salko žive od njegove penzije ("Sto petn'est hiljada, sto sedamn'est ima, ali dvije marke odbije za nešto."), jer se liječenje stravom ne naplaćuje. "Nema para niko, slabo. Ne mora ni plaćat. Meni se čini, hiljada sam hin salila, a nisam naplatila. Iako daju po marku-dvije, tri, četiri..." Rijetko se na jednoj stravi sve završi. Nekada je potrebno i po 70 salijevanja da bi se ukazalo srce.

"Ja sam lila čovjeku, fatali ga četnici, zatvarali i svašta mu radili, a i u zgradi mu eksplodirala velika granata. Bio taman da mre. Više nije mogao maći. Nije smio nikud sam što nije dijete sa sobom vodio. Nije smio u WC otići da ga dijete ne bi odvelo. A mesar bio dobro sposoban, kršan. I doktorima išao, išao, a nema ništa - sve dobro, a tetura. Ja sam mu sedamdeset i sedam strava salila i onda je došao do zdravlja. Eno ga sad opet radi na Ilidži u mesari."

Nakon svega, iscijepaju se tri letvice, zapale na vatri, a zatim ubace u vodu sa olovom. Ovaj proces zove se zagasa. Dok pacijent miriše dim, nana uči "Al-Ihlas, Al-Falaq i An-Nas". Zatim se voda iz posude stavi u kašiku, pacijent malo pihne, a onim što ostane opkruži se oko glave pa se prospe iza leđa. Isto se uradi i za srce i za noge.

Vodom se zatim umije, potaru prsa i leđa, ruke i noge, a ostatak vode se popije uz kocku šećera. Nakon svega, onaj kome se salijeva strava ustane i pogleda u brdo, a onda je k'o nov. Emina još baci kašiku kojom je davala vode, pa ako kašika padne prema dolje, onda se strava mora opet odmah saliti. Strava se može salijevati i na tuđe haljine, na bluze, "al samo da su dugi rukav". U tom slučaju, voda se nosi onome kome se salijeva, da je popije i da se njome umiva.

"Mora se uzeti abdest, pa učiti Kur'an, pa da bide kako treba. Ova žena koja je meni salijevala stravu, ništa. Ni abdesta, prouči nešto malo i hajde. Ali tu nema fajde. Mora se učiti Kur'an. Allah produljuje život ko klanja ispravno pa mu ne prođe niti jedan vakat, nego uvijek klanja kad treba, na vrijeme. Evo, ja dosta imadem, pa vidiš kakva sam. A znaš što je? Što klanjam, pa učim Kur'an, pa sve Allah produljuje život. Mogu da živim sto godina ako Allah dadne. Nema, sine, nego uzmi Kur'an. Ima da se prouči na srpskom, na turskom, ako nisi naučen, pa da dođeš sebi."

Emina nema djece. Kaže da je jednom zanijela, pa pobacila, ali je zakopala pod kamen. A kažu, ko pod kamen zakopa, nema više djece nikad. "Ma, nije ona znala", kaže Salko i dodaje: "Podaj im koju trešnju."

Sedamdesetogodišnja Ramka Isić već pet decenija uspješno pomaže ljudima u otklanjanju raznih zdravstvenih tegoba, salijevajući stravu.Njeno ime se s poštovanjem izgovara u porodicama koje su, zahvaljujući njoj, povratile mir i radost u svoje kuće.

Više od deset godina Elsa Karahodžić iz Koprivnice kod Kaknja dovama i vodom liječi ljude od bolesti za koje zvanična medicina nema lijeka. Oslobađa svoje "pacijente" od svih vrsta strahova, umora, nesanice, "sihira", nagaza, mucanja... Ovo je, inače, jedan od zadnji intervjua koje je ova poznata bosanska stravarka dala za života.

"Liječim dovama i vodom", kaže Elsa Karahodžić. "Radim to slično kao što se radi kod 'salivanja strave' jer se džini boje olova, a džini su prisutni kod svih vrsta sihira. Inače, ovaj dar liječenja prenijela je na mene moja sestra Aiša. Sve radim pod nadzorom efendije Mesuda Hadžimejlića koji želi da otvori bolnicu za liječenje alternativnim metodama. Mnogi pacijenti koji dolaze kod mene obišli su zvanične medicinske ustanove i tamo nisu našli lijek. Za strah doktori kažu da je bolest duše. Međutim, strah nikada ne dolazi sam od sebe. Treba uvijek tražiti i naći šta se krije iza njega. Bez toga nikome nema pomoći", kaže Elsa.

- Kako čaršija gleda na tvoje aktivnosti?

Ovo je trnovit put kojim sam prošla kroz mnoga iskušenja. Međutim, nisam posustala. Jedni me nazivaju vješticom, drugi sihirbašicom i drugim pogrdnim riječima, govore da varam ljude, da nikome ne mogu da pomognem, ali takve razuvjeravaju rijeke ljudi koje svakodnevno dolaze u Koprivnicu i traže moje usluge. Priče onih koje sam izlječila dovode ljude kod mene i ja im svesrdno pomažem. Istina, u mom mjestu ima i mnogo onih koji me podržavaju. Ne prave problema oko parkiranja auta u njihovim dvorištima a nerjetko za mene obavljaju poljoprivredne i druge radove da bih imala više vremena za pacijente koji traže moju pomoć.

- Moraju li pacijenti da dođu kod tebe ili postoji neki drugi način da im pomogneš?

Pacijent ne mora da dođe. Neko od njegove rodbine, prijatelja ili poznanika treba da mi donese njegov donji veš, čarape i, ako se radi o glavobolji, obavezno maramu ili kapu. Nakon moje seanse dovoljno je da pacijent na sebi taj veš zadrži jedan sat, mada je djelotvornije da ga duže nosi.

- Lječiš li samo u svom domu ili odlaziš u kuće pacijenata?

Uglavnom pacijenti dolaze kod mene. Svega desetak puta išla sam u tuđe domove i to kada je trebalo "raditi" okućnice. Lupa, galama i neidentifikovani glasovi plašili su ljude u takvim objektima. Moja misija bila je uspješna. Ljudi su oslobođeni strahova, a u jednoj od kuća spriječeno je krvoproliće. Zbog sihira je jedna žena nožem pokušala da usmrti svoju majku. Danas takvih problema više nema. Inače, najradije ne idem nikuda iz svoje kuće.

- Kako zvanična medicina gleda na tvoje aktivnosti?

Kao i svuda u svijetu, smatra nas šarlatanima. Međutim, ja nikome nisam rekla da ne treba da se obrati doktorima. Naprotiv, u traženju lijeka za sebe treba iskoristiti sve mogućnosti. Onaj ko nekome ne može da pomogne ne treba da laže druge koji imaju moć da nekog izliječe. Primjera radi, imala sam jednu pacijentkinju kojoj su doktori rekli da mora da operiše srce da bi preživjela. Nakon nekoliko seansi kod mene bolovi koje je osjećala u srcu počeli su da jenjavaju, a poslije dužeg lječenja danas se osjeća dobro. Nije operisala srce. Drugog pacijenta doveli su mi vezanog sa psihijatrije. Međutim, nakon prvih terapija on osjećao bolje. Danas često navrati na kafu. Jednoj pacijentkinji doktori su rekli da joj se nikada neće osjećaj za dodir, miris, toplotu, radost, tugu... ali nakon treće seanse koju kod mene počela je da plače i da se smije. Mojim terapijama vratila su joj se sva čula. Osjeća dodir, toplinu, raspoznaje mirise.

- Da li je bilo zahtjeva da se naučno ispitaju tvoje sposobnosti?

Za tako nešto nema interesovanja. Doduše, niko ne ometa moj rad. Ako neko vjeruje u nešto i nakon toga dođe do očekivanog mira i poboljšanja zdravlja, zar mu treba izmicati posljednju slamku spasa?

- Kakva je struktura tvojih pacijenata?

Nema ko ne dolazi - od običnih ljudi svih nacionalnosti do onih koji javno osuđuju alternativce. Pored ljudi iz Bosne i Hercegovine dolaze mi pacijenti iz Njemačke, Francuske, Škotske, Amerike, Australije...


Naša ekipa zatekla je kod Else Karahodćić S. O. iz Kaknja. Pitali smo je zašto se obratila baš Elsi.
"Osjećala sam veliki strah i nešto me je tjeralo da izvršim samoubistvo. Ruke su mi trnule kao da mi hladna krv teče kroz vene. Bilo šta da sam gledala nije mi izgledalo onakvo kako bi stvarno trebalo da bude. Na noge nisam mogla da se oslonim. Osjećala sam samo strah, strah i strah. Nisam mogla da spavam... Otkako sam počela da dolazim kod Else, sasvim sam druga osoba. Nema više straha, normalno spavam, mili mi se da živim. Prije Else išla sam doktorima - nisu mi mogli pomoći. Govorili su da se radi o anemiji, davali su mi infuzije nakon kojih mi je bilo dobro sat ili dva, i opet se sve vraćalo na staro. Zahvaljujući Elsi, ponovo živim", kaže naša sagovornica.

"Strašni udar !

Šta je Strašni udar ?

Da li ti znaš šta je to Strašni udar ?

Tog dana ljudi će biti kao moljci raštrkani.

A brda će biti kao različito obojena i raščupana vuna.

Pa onaj čija izvagana dobra djela budu teška,

on će biti u džennetskim blagodetima zadovoljan.

A onaj kome dobra izvagana djela budu lahka,

njegovo mjesto je havijeh.

A da li ti znaš šta je to ?

Vatra žestoke vrućine.

(Prijevod sure Kari'ah ili Sudnjeg dana)

Prije dvije, tri decenije svjetski astrolozi su najavljivali Eru Vodolije koja bi trebala donijeti čovječanstvu mir i napredak te zauvijek zatvoriti vrata mračnoj Eri Riba.No, ulaskom u taj dugoočekivan period susrećemo se sa još gorom i crnjom budućnosti koja miriše na sve drugom osim na prosperitet i mir.Sve veće globalno zatopljenje, uništavanje ozonskog omotača, topljenje ledenih santi, sve češće poplave, tornada, tsunami znaci su zla koje nam dolazi.O mržnji među ljudima, o stalnom krvoproliću, o nemoći i bezvoljnosti vodećih vjerskih poglavara ili političara da išta poduzmu ne treba ni govoriti.Oholost je pobjedila i jedno zlo vuče drugo.

Pomalo već zaboravljena predanja iz našeg bosanskog naroda možda daleko bolje i potpunije predskazuju ono što mnogi astrolozi ne mogu ili ne žele da vide.Dapače, ona su mnogo realnija i od konstatacija vodeći svjetskih znanstvenika čije izjave često treba i zanemariti pošto dolaze iz zemalja koje u svemu vide materijalni interes na štetu cijelog ljudskog roda.

Kad dođe Kijamet

Po narodnom kazivanju svaki četrdeset godina u svijetu se događa "čišćenje naroda" tojest izbije rat ili mnoge prirodne katastrofe desetkuju na desetine hiljada ljudi.Sve ovo predstavlja opomenu na koju se ljudi redovito oglušuju.O kraju svijeta ima dosta kazivanja a jedno od zanimljivijih jest i ono da iznad Kabe visoko u zraku stoji veliki kamen. Kada on padne na zemlju desit će se strašni sud.Šta se time htjelo reći postoje dva tumačenja, jedno je krajnje vjersko a drugo znanstveno - Prvo je da muslimani svojom iskrenom vjerom u Allaha spašavaju svijet od uništenja.Onog dana kada i njihova vjera postane slaba kraj čovječanstva bit će neminovan.Drugo da naslutit mogućnost da se upravo na tom mjestu može očekivati udar nekog velikog asteroida.

Daleko prije zlosretnog rata na području ex Jugoslavije po Bosni se često moglo čuti da će doći vrijeme kada će dunajluk postati crven (pojava krovne cigle) a među narodom će nestati stida, komšija će komšiju mrziti i brat brata.Od tog vremena treba se nadati Sudnjem danu.Na četrdeset godina prije tog užasnog događaja, kazuje bosansko proročanstvo, nestat će tri džennetska dara - pšenice, pčela i ovaca.Kad bude Kijamet sva će se zemlja istopiti i sravniti.Na zemlju će padati vruće, užareno kamenje i od silne vatre i temperature sve će biti spaljeno i sagoreno.No, koliko god zvučalo strašno bosansko proročanstvo daje nadu.Iza njega pojavit će se novi ljudi, samo ovog puta bit će patuljastog rasta i sa jednim okom na vrh glave (mutacija uzrokovana izloženosti opasnoj radijaciji).U njega će stalno grijati Sunce pa će ljudi bježati u hlad i pod zemlju da se sakriju (najava života pod zemljom i podzemnih gradova koje očito dokazuje da čovječanstvo neće uspjeti naseliti neke druge planete).

Dok je dijete maleno, ne valja ga nipošto puno milovati, jer se u milosti može najprije ureći; s toga kada dijete omiluješ i pohvališ, da je dobro ili napredno treba reći: "Mašala! ne ureklo se!.No, ako se ipak dogodi urok, neko dijete prostrijeli, ono se nosi stravarki ili nekoj drugoj babi da mu prouči i zagasi ugljen.Vješta za to žena uzme u čistu posudu "cijele" ili "nenačete" vode, pa uzimlje mašicama po jedan živ ugljen vatre i baca u vodu, namjenjujući na jedno čeljade iz mahale, iz kuće i uopće ko je tih dana dotično čeljade ili hajvanče vidio.

Kada baca ugljen, onda šapuće ovu basmu:

Urok sjedi na pragu

uročica pod pragom.

U uroka tri oka;

jedno oko vodeno,

drugo oko vatreno,

treće oko uročno.

Pršte oko vodeno,

te pogasi vatreno

i zanese uročno

u duboke dubine

u široke širine

u visoke visine.

Ni na moru mosta

ni na psu roga

ni na dlanu dlaka

na na mome Muji uroka,

začuda ni zazora veledalin amin".

Ako ugljen, pošto se baci, potone u vodu, to onda nije urekao onaj čije se ime namjenjeno za taj ugljen.Ako ugljen potone, onda jest, s toga dotičnom čeljadetu treba odrezati od kose i haljine, i dijete, odnosno hajvanče, koje je urečeno na ovome nakaditi.Onom vodom, u koju je bačeno ugljevlje, treba dotično dijete umiti, i dati mu da se napije.Pri umivanju šapće se opet gornja basma počimajući sa:"Ni na moru mosta"Kad se ovako tri puta uzastop u zalazak Sunca zagasi, vele, uročeni će ozdraviti.

Kad se što momku ili djevojci na zboru desi, treba svakom, ko je u blizini njega bio, odrezati malo od kose i dotičnog nakaditi.Osobito treba starijim ženama od kose odrezati.

U Bosni je običaj ako malo dijete zdravo i sito plače, neće da zaspe, trza se u snu, posebno ako još nije progovorilo, ili često ima temperaturu da mu neka nena šta prouči protiv uroka.Naime, oduvijek se vjerovalo u moć urokljivih očiju koje su posebno štetne za malu djecu i stoku koja u narodu važe kao bezgriješna stvorenja.Njima je sevap proučiti i to se ne smije naplatiti.U posudu čiste izvorske vode ponovi se tri puta ova bajalica i svaki put puhne.Naročito je dobro bajati utorkom i subotom pošto su to po bosanskom vjerovanju vračarski dani.

"Molila se hazreti Fatima Bogu

molila se bolesna

da joj Bog pomogne

i pošalje meleke.

Dođe devet meleka

poslani od Boga

da odnese sa n.

svi devet uroka.

Preko devet sela

preko devet mlina

preko devet stina

i devet morskih dubina.

Osta zdrava n.

osta zdrava od Boga

nema više uroka

sa mojom basmom

a božijom hazmom

veledalin amin".

Pošto to prouči nena puhne u vodu i kaže šapatom "dođoše meleci, odoše uroci".Tako uradi još dva puta.Zatim baci tri živa ugljena u vodu i tom vodom napije dijete i umije ga.Tu prljavu vodu, zajedno sa ugljenom, baci pod kakvu mladu voćku (šljivu) i bez okretanja vrati se u kuću.

U XVII vijeku u Bosanskoj Gradišci živio je čovjek po imenu efendija Hasan zvani Gaibija, po vjerovanju naroda jedan od zduhača tojest vidovitih ljudi koji je po Bosni oduvijek bilo.Uživao je kod naroda veliki ugled a posebno kod Turaka.O njegovim gatanjima i proročanstvima čuo je i i veliki vezir Kara-Mustafa kad se 1683. godine spremao da ponovo zauzme Beč.Pitao ga je da li će mu osvajanje uspjeti.Priča se da je tada veliki vezir od zduhača Gaibije dobio ovakav odgovor: "Kara-Mustafa će sretno sretno doći do Beča ali će naposljetku mnogo patiti!".Ostale Turke, koji su iz Bosne i Slavonije išli u vezirov tabor odvraćao je da ne idu u rat, jer im prijeti sigurna propast.To ga je koštalo izgona te se preselio u Bosansku Gradišku gdje je i skončao svoj život.

U biografijama turskih velikana (Tezkjerek mešahiri Osmanije) o njemu se veli i ovo: "Hasan efendija prorok ili muabir rodom je iz Mostara.Otac mu je bio Alajbegović Omer beg.Bio je profesor slikanja a kasnije javni nastavnik jedne džamije u Istambulu.Posjetio je sveta mjesta Meku i Medinu.Prorok efendija Hasan bio je ličnost nepogrešivosti i dobrote i u svojih četrdeset godina proricanja (falanja) i tumačenju snova nepogrešiv.Za vrijeme opsade Beča prorekao je Kara-Mustafi da se neće zdrav vratiti, na što se Kara-Mustafa rasrdio, pa kad je još čuo da je nagovarao vojnike da ne idu u rat, protjerao ga je iz Jedrena, ali se proprok nikad više nije vratio u Istambul.

Proroka Gaibiju su ubili janičari 1688. godine.O tom ubistvu kruži mistična legenda: Jedne tihe večeri, poslije jacije, prijeđe prorok iz Bosanske Gradiške na Slavonsku stranu da se u šumici malo razgali.Sudbina je htjela da se ispuni njegovo proročanstvo: "Sava međa - Gaibina leđa".Tu su ga odista, na granici Turske i Austrije, umlatili pijani janičari.

Iste noći, u gluho doba dok su zvijezde tiho treperile, stražar opazi čudnu priliku koja je laganim korakom, gotovo lebdeći, koračala po ravnoj, mirnoj površini vode.Čovjeku se od silnog straha koža naježi, kosa nakostriješi, oči od užasa raširiše.Vidio je avet, čovjeka koji je pod rukom nosio odsječenu glavu.Taj natprirodni stvor išao je vodenom površinom kao po zemlji.Kad se Mjesec ukaza, on ugleda odsječenu glavu, žutu kao vosak, sa iskolačenim očima koje su na mjesečini caklile nekom nadzemaljskom svjetlošću, dajući im istovremeno prijetći i svetački izgled.Ta strašna utvara uputi se mjestu, gdje je prije nekoliko dana dušmanski umlaćen...

Po naređenju komadanta tvrđave Bosanske Gradiške, njegovi smrtni ostaci su prenijeti na mjesto pogibije gdje se i danas nalazi njegovo turbe.

Zmija je posebno zlokobna životinjama u predajama mnogih naroda.Osim urokljivog pogleda pridaje joj se moć da «zapuhne» čovjeka ili životinju od čega može na mjestu umrijeti.Stvarajući je Bog je, kako navodi narodna predaja, učinio ljudskom oku njen oblik minijaturnim kako bi ga zaštitio da ne umre od straha.Njen pravi oblik i veličinu može vidjeti samo konj te je zato on nikad neće ili ne može prijeći na putu.Po priči, zmija ima i noge ali ih vješto krije.Pokazat će ih samo onom ko je baci u vatru, no, to je opasno pošto kazuje dalje narod – ko ih vidi umrijet će.

U proljeće se od davnina pazilo na prvo viđenje zmije te godine jer je taj susret više nego običan – predskazivao je bližu sudbinu.Ako se susretne živa zmija to je značilo da će ta godina onom ko ju je vidio biti puna snage i zdravlja dok susretne li se mrtva, taj znak mu je najavljivao godinu punu teškoća i zdravstvenih problema.

Po Bosni postoji vjerovanje da kada neko ubije zmiju Sunce na tren stane i govori «One (ruke) ti cvale» a ukoliko je čovjek vidi a ne ubije Sunce govori «One (ruke) ti sahle».Kako pominje stara slavenska mitologija nekad su na nebu sjala tri Sunca dok ih aždaha (divovska zmija)  nije napala i dva progutala dok je treće vješta lastavica spasila iznoseći visoko u nebo.Iz zahvalnosti prema njoj narod je lastavicu proglasio svetom pticom koja se ne smije nipošto protjerivati ili, ne daj Bože, ubijati.

U Cazinskoj krajini o zmiji ima puno vjerovanja, od onog o «kućnoj zmiji» zaštitnici doma do tvrdnje da zmija ne umire sve dok ne zađe Sunce.Naime, ukoliko bi je neko u toku dana ubio, pa makar joj odsjekao i glavu, ona neće biti potpuno mrtva sve do akšama.Među krajišnicima se na zmiju gleda blagonaklono i smatra se grijehom ubiti je.Po krajiškoj predaji zmija je spasila Nojinu arku od potonuća a time i sav živi svijet.Nevaljali miš progrizao je brod i napravio rupu kroz koju je pojurila voda.Vidjevši to zmija ga je progutala i sklupčala se nad rupom načinivši branu od svog tijela kako voda ne bi dalje ulazila i potopila brod.Zbog svoje uništavalačke naravi miš je omražena životinja i kako to narod kaže: «nije ga grijeh ubiti ni sa pastekije dok se klanja!».

U kladuškom narodu još se prepričavaju slučajevi kada su zmije, navodno, ulazile u ljudska tijela i u njima živjele?!.Obično se to događalo negdje vani, na livadi ili pod krošnjom drveta gdje bi čovjek umoran zaspao.U snu, dok bi ovaj otvorenih usta spavao, zmija se znala uvući u njega.Takva se osoba prepoznavala po tom što bi u jako kratkom vremenu omršavila, požutjela i izgubila snagu, jer bi po kazivanju naroda, zmija u njemu jela sve što bi on progutao.Kao vampir bi mu pila krv i trovala organizam.Zmija se nije mogla istjerati iz insana nikako drugačije nego onuda gdje je i ušla – na usta?.Ispekla bi se kokoš i stavila pored zaspalog bolesnika.Kako se dalje kazuje, zmija bi osjetivši miris pečene piletine izašla van.

U Hercegovini se vjeruje kako u prirodi ima devet vrsta trava koje čuvaju od zmija i zmijskog otrova.Predaja kaže ukoliko bi ih čovjek sve pronašao i sastavio imao bi siguran lijek od svakog zmijskog ugriza.

U liječenju od zmijskog ujeda bili su vični pojedini ljudi poput čuvenog Halit-age Gradmanca, koji je znao čini protiv zmija.Njemu su ljudi sa sviju strana iz skopske okoline dolazili da im baje.Za bajanje vodu je donosio onaj kome je bilo potrebno takvo učenje.Nad tom posudom je aga izgovarao ovu basmu: "Rolo, bora večera, rolo, bojena postelja.Ne poradi zle žene, no poradi dobra čovjeka.Zemlja zemlju poljubila.Krač, krač, ržen kolač pokriva".Nakon toga vodom se zapaja ujedeni od zmije.

Zmiju i žabu pred malim djetetom ne valja spominjati.Ako se pomenu a dijete ne povuče za uho coknuvši pri tom jezikom o gornje nepce, vjeruje se, zmija će doći i skolutaće mu se na prsima a žaba može da oživi u djetetu.Takođe, vjeruje se da zmije kad ostare okrilate i postanu aždahe kojima je sličan zmaj.Stoga kažu, kad se čovjek bori s zmijom, da sunce stane pa gleda to čudo i divi se kako jedan tako mali stvor može da se bori s tako velikom silom kakva je zmija.Vjeruju da zmiji koja je ujela čovjeka s jeseni zemlja ne da u se, pa je osuđena da se smrzne.

Neka od mitskih bića Bosne i Hercegovine karakteristična su po svom oglašavanju poput Meknjača ili drugdje Drekova.Dok su Meknjače duše umrle djece, Drekovi su duše poginulih vojnika koji nemaju mira na onom svijetu zbog počinjenih grijehova.I prve i druge duše javljaju se u akšam a najviše se oglašavaju po grobljima ili u krošnjama drveća, pošto oba mjesta odgovaraju starom vjerovanju o prebivalištu duša.Zanimljivo je navesti da se u Bosni i Dalmaciju susreću neka ista vjerovanja, naime, Meknjača je ono što tamo nazivaju Macić (Maljka, Mačića, Malić) tojest duše pobačene ili prerano umrle djece, kod Hrvata nekrštene djece,  čije oglašavanje nalikuje dječijem plaču a ponekad i mačijem zavijanju.

Međutim, dok Hrvati imaju pozitivno vjerovanje o Maciću kojeg ako se pozove, po vjerovanju, priskače u pomoć Meknjača kod Bošnjaka uvijek je zlosutnog predznaka.

O tome govori priča iz Cazinske krajine.Kako je cijeli dan sa konjem radio u polju čovjek je tek navečer stigao kući.Prije nego što bi ga zatvorio u staju bio je običaj da ga potjera na obližnju rijeku, na pojilo.Mrak se već bio uvelike uhvatio kada se vraćao kući.Prolazeći kraj seoskog mezarja prvo začu a onda i ugleda malo nago dijete kako leži kraj groblja i plače.To ga vrlo iznenadi, posebno zato što je dijete bilo jako maleno, pa zaključi da ga je neko tu namjerno ostavio na milost i nemilost sudbini.Sažali se istog trena i odluči ga ponijeti svom domu.Posadi dijete ispred sebe na konja i krenu kući.Ali, već na dvadesetak metara od kuće uhvati ga jeza vidjevši da su se dječije ruke izdužile i pretvorile u duge kandže.I tijelo mu se počelo izobličavati i rasti.Od straha jedva je primjetio kako je čudno biće zarilo kandže u konjski vrat od čega se životinja kao luda propinjala i ritala.U taj čas zalaja pas u dvorištu i čudna spodoba zacikti bježeći u tamu.

 Prikaze - za razliku od Prepasti noćni duhovi zvani Prikaze javljali su se u liku neke životinje.Onom ko bi ih vidio donosile su nesreću i bolest.Druge aveti koje su izazivale strah po Bosni imale su svoje karakteristične nazive.Mraza je uzimala svaku sreću od čovjeka i unosila mu mržnju i neslogu u kuću.Otrovnica je bila duh koji je trovao ljude bolešću a Krvopilnica im je pila krv u dugim noćima.Obično se takvom čovjeku opterećenom bolešću pridruživala i Tvora rušeći mu psihičko zdravlje istovremeno stvarajući halucinacije i ludilo.

Mora - najupečatljivija od svih zlih duhova bila je Mora."To su obično bile mlade, punokrvne, debele žene.One noću napuštaju svoj ležaj, pa idu na ljude "slatke" krvi, kojima sišu krv na prsima".Iz ovog se može konstatirati da je Mora idealan primjer ženskog vampira.Bio neki zdrav, razvijen momak, koga je Mora sisala.On je uvijek osjećao na sebi za vrijeme sna veliki teret, od kojeg se često puta nije mogao probuditi.Želeći se svakako rješiti ovog noćnog iscrpljivanja, pokušao ju je uhvatiti na ovaj način:  uzeo je svijeću i sakrio je pod varićak.Kad je došla Mora, on je naglo podigao varićak i tako prepoznao neku ženu iz mjesta, koja je bila Mora.Na njegove upite, nije mu ništa odgovorila, osim prijetnje da je nikom ne oda jer bi ga mogla stići kazna pa i ludilo uz druge bolesti.

Vampir, lampir ili vukodlak je mrtvac, u kojeg je 7 ili 40 dana poslije smrti unišao zli duh, pa ga oživio, da može u gluho doba izlaziti iz groba, daviti po svojoj kući i po svom selu ljude i stoku i piti njihovu krv.Nalik je na čovjeka bez kostiju, naduven kao mješina, pun krvi, čupav i runjav, velikih očiju i nokata; odjeven u ukopne haljine, preko ramena nosi u mezar položeni pokrov (komad bijelog beza).

U Bosanskoj Posavini kažu, da ima mačje ili kozije oči; zato i krije uvijek oči, kad se sastane sa čovjekom.Pored oblika čovjeka može još imati svakojaki oblik, jer se može pretvarati u svašta, kao u mačku, pseto, prase, vola, konja, miša itd.Iz mezara izlazi poput miša; i rupa u grobu mu nije veća od mišije.Ali izvan mezara bude velik i strašan, te viče različitim glasovima.Bavi se u gluho doba po greblju i oko greblja.

Kad vampir obilazi kuću, čini se, kao da sita oko kuće siju.Često ponese sa sobom iz svog mezara zemlje, pa je dade kome u kući, da primiriše i kihne.Ako se tom čeljadetu rekne "zdrav" kad kihne, onda se neće povampiriti; ako ne, onda hoće.O vampirovom noćnom uznemiravanju oko kuće i po kućama ima dosta predanja, ovo je jedno od njih: nedaleko Prijedora imade muslimansko groblje.Blizu mezarja stoji jedna pravoslavna kuća.Kad se navratio u tu kuću neki đak, pripovijedala mu je domaćica ovo: "Već nekoliko noći uznemiruje nas iz mezarluka vampir.U gluho doba noći baca se kamenjem na kuću tako jako, da sve pucaju daske na krovu.Pretprošle noći izađoh napolje da vidim, ko se baca - ali čim izađoh zavlada potpuna tišina i ne vidjeh nigdje nikoga.Dok uđoh u kuću, a eno ti opet tutnji i odvaljuje daske.Tako sve do zore.Tada odem na groblje, pogledam sve grobove, pa opazi u jednog otvorenu rupicu.Ja povalim povelik kamen na tu rupu - ali sve uzalud, jer prošle se noći opet vampir bacao na kuću".

U prošlosti stari Bošnjaci su imali običaj da bacaju ljuske od jabuke u vatru "za pticu koja živi u zraku i hrani se samo ovakvim mirisom" jer je to veliki sevap.Po predaji, ova ptica je živjela u vremenu pejgambera Sulejmana a predanje o njoj prenijela je jednom etnologu starica Đula Kulovac;

"Bila neka velika, silna ptičurina.Kladila se s Bogom da će raskopati njegovu volju.Bog pristane.Rode se ujedno muško i žensko dijete, Bog ih vjenča i odredi kad će se uzeti kad odrastu.Ptica onda uzme ono žensko dijete i odnese ga preko mnogih planina.Na vrh najveće, na najvećem drvetu razapne na granama volovsku kožu, stavi u nju dijete, sastavi krajeve kao fišek, i ostavi samo otvor kroz koji će hraniti dijete.Hranila ga i odhranila lijepu djevojku.Došlo vrijeme koje je Bog odredio da se djevojka uda za onoga mladića.U to vrijeme onaj momak pođe da lovi.Došlo mu nešto, eto tako, da ide, da traži svoju sudbinu.Došao u tu planinu pod to drvo.Vidjela ga ona djevojka i srce joj puklo za njim.Pita ga šta traži.On kaže da lovi i da traži svoju suđenicu.Ona mu kaže da je to ona i da joj dođe gore.Ali, niti je on mogao gore, niti ona dolje.

Ona mu rekla da bude pod drvetom kad ptica dođe, čut će je, kaže, sa sahat hoda, čuje se jeka i huka.Ona će tražiti od ptice da joj ga donese u gnijezdo, da ne bude sama kada ptica ode daleko po hranu.Ona tražila i ptica rekla "Dobro".Turi ga u mješinu i iznese gore.Ode ptica u lov.Donosila im hranu.Nakon godine njima se rodi dijete.A to sve Bog zna.Zove onu pticu pred sebe i pita je: "More li se božiji emer raskopati?".Ona reče da može, a on joj reče da je ona sama vjenčala momka s djevojkom kako je on bio odredio.Tada je Bog kazni da do kijametskog dana bude u vazduhu, ni na nebu ni na zemlji i da se hrani samo mirisom izgorjelih ljusaka od voća".

Pripovijedala mi jedna nena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim očima vidjela koleru.Bilo joj preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh pobijati, nego je zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo.Ona se nakašlja dvaput, pa poče:

-"Beli (zaista) ja mislim, da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako je to bilo.U jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Arif i sestra mi Vasfija.Čojk mi bijaše otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u pastrmu.Svi spavahu k'o zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.

Kad ono pol noći, zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe (kola), psi se uzbuniše, ...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.

Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što vidjeti! Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene, obučene pod našku (kao Bošnjakinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.

U jedne bijaše šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn.Čula sam od svoje rahmetli matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će se poboljeti, ali će opet izdraviti, ali koga udari, što crni šćap drži, oneme, grdna rano, ne ima lijeka.

Kako izađoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da nije ništa ni bilo, ali paščad - aman jarabi - nikad ne patišu, već sve više i više laju.

U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz penđer i stade vikati pse.Zaludu sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pse, jere se more ljuto kajati.

Pa baš tako i bi.Ne prođe ni dva sahata, stade - džul vam na obrazu (s oproštenjem) - bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.

Ah kako ćeš dočekati - rano moja Arife, - kad te crna dohvatila šćapom!"

To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: "Spomenula te, ne zavratila se!"

O porodilji u Žepi postoji interesantno vjerovanje, naime, 40 dana prije porođaja hurije u dženetu počnu da prostiru svakog dana po jedan dušek.Onog dana kada žena rađa bude ih 40.Ako žena na porođaju umre, hurije se raduju i pjevajući je nose na onim dušecima na najljepša mjesta u dženetu.Ako ne umre, hurije kukaju nad dušecima: "Nesretnica nesretna, kud nam ne dođe..." i svakog dana sklanjaju po jedan dušek.Ako umre poslije porođaja, žena će ležati na onoliko dušeka koliko je još ostalo dana do 40.Žena koja umre trudna, na porođaju ili do 40 dana poslije porođaja, odmah ide u dženet bez obzira na sve dotadašnje grijehe.Još se vjeruje da je ženi 40 dana po porođaju otvoren mezar i da je ona jednom nogom u njemu.

Kad nastupi porođaj, to se krije od svih, pa i od ukućana, a naročito od djevojaka, jer se vjeruje da će biti utoliko teži ukoliko više lica zna.Žena se sklanja od svih, i u njenoj blizini je samo neka žena koja ima iskustva u tome i koja će intervenisati samo u slučaju ako se porođaj nenormalno oduži.Ona pazi na to da nijedna vrata na kući ne budu zaključana, naročito ako žena rađa prvo dijete, jer više ne bi mogla da rodi.Ta žena je van sobe u kojoj je porodilja i ući će kod nje tek kad sve bude gotovo, koliko samo da joj pomogne da pokupi i opere prljave stvari.

Međutim, ukoliko se porođaj oduži, skupiće se nekoliko žena koje imaju iskustva u tome.U tom slučaju su se vršile neke mađijske radnje.Porodilja se stavljala da legne na mjesto na kojem se u toj kući postavljaju da leže mejiti dok ih se ne opremi i iznese iz kuće, također glavom okrenutom ka zapadu, a desnim uhom prema jugu.Tako bi ležala dok ne osjeti tri napona, a onda bi ustajala da rađa.

Kad žena teško rađa, pomišlja se da možda neće roditi snijet (Mola Hydalidora), jer je to mnogo teže roditi nego dijete.Od rođenja snijeti se mnogo više krvari i mnogo teže oporavi.Ali, po uvjerenju starijih žena, snijet je sevap roditi.-"To ti je, kao da si dvoje živih rodila! Koja žena tri puta rodi snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će poslije smrti svakako u dženet, toliko je to Bogu drago!".Po kazivanju žena, snijet liči na snijet, parazit na kukuruzu, te se stoga ako i zove.Izgleda kao goveđe srce.Čim se rodi, valja ga zavijenog u krpu odmah u đubar ili pod kakvu voćku zakopati, jer se sahranjuje a ne baca.Inače, vjerovanje o snijeti zabilježeno je samo kod Bošnjaka, dok se kod drugih naroda ne spominje.

Za dijete rođeno u košuljici vjerovalo se da je sretnije od ostalih ljudi.Nije mu se ni hamajlija pravila, jer se košuljica smatra hamajlijom.Sa košuljicom se postupalo ovako: ispere se, osuši i odnese hodži da je ispiše.Tako ispisana, košuljica se složena ušivala djetetu u desnu mišku ili pod desni pazuh.To bi radio neki hodža tako što bi razrezao kožu, stavio pod nju hamajliju, ušio kožu, ranu namazao melemom i čvrsto vezao.

Koliko je porođaj težak čin opisuje i krajiška predaja.U trenutku poroda ženi se razdvoje sve kosti u tijelu osim onih u bradi te je stoga u narednih četrdeset dana ona u periodu obnavljanja.Nakon porođaja, nastavlja narodna predaja, u ženinoj se utrobi prostre četrdeset pastekija od kojih se diže po jedna svaki dan.U toj četeresnici ona je slaba kao ptica na grani, oko nje su tada zli džini i šejtani, na svakoj vlasi kose visi po jedan pa bi u tom kriznom razdoblju njena kosa morala biti pokrivena bijelom maramom.

Posebno joj se branio izlazak napolje u akšam i noću kako ne bi negdje ograjisala i poludjela.Ograničavanje kretanja porodilji treba ražiti u njenoj takozvanoj porodiljskoj nečistoći na koju se vrlo rado lijepe sve napasti i zla.Takav propis je nadalje štitio mladu majku i od teških poslova kojih je ona u tom periodu bila oslobođena.

Koliko god je ona u opasnosti toliko je i tek rođeno dijete.U bešiku bi mati često znala staviti djetetu muhliju (ekser) kako mu džinovi ne bi mogli ničim nauditi.Ovaj adet proistakao je iz opšteprihvaćenog krajiškoj vjerovanja da je dobro uza se držati nešto metalno protiv zlih bića.

Babine su oduvijek smatrane sevapom i žene su ih vrlo rado činile u svim epohama od srca.Taj se adet može promatrati i iz nekog socijalno-humanog stava zajednice prema njenom novom članu ili kao sam čin solidarnosti između žena.Objašnjavajući taj ritual nazrijeva se njegovo pagansko porijeklo, naime, riječ je o obredu imitacije dolaska vila suđenica te zato na babine dolaze samo žene, obično iz rodbine i susjedstva.One donose poklone za dijete i simbolično ga daruju srećom, zdravljem, ljubavlju...I sam dolazak, pohode na babine, pratilo je magijsko pravilo – obavezno se išlo prije podne, dok se Sunce uspinje ka nebu, na sretne i napredne dane ponedjeljak i četvrtak a ukoliko žena rađa samo žensku djecu babinarke su određivale petak za dan posjeta.Petak se smatrao zadnjim ali i muškim danom želeći na taj način okončati rađanje ženski prinova i prizvati rođenje zdravog dječaka.

Interesantno je koliko se pažnje posvećivalo ritualima prizivanja sreće samom novorođenčetu od njegovog dolaska na svijet.Prilikom izlaska iz porodilišta sretni par i danas prati adet da ne idu odmah kući već da prvo svrate bliskom prijatelju ili rođaku koji živi na nekom brdu kako bi «djetetu sve išlo uz brdo».Vjeruje se da nakon toga bebu prati sreća i zdravlje.

U Bosanskoj krajini ostao je običaj da se u babinama donosi hrana čija je uloga da kod mlade majke očuva mlijeko i prizove sreću i berićet.To je uglavnom bila maslenica sa pečenim piletom.I danas se može čuti kako neka žena koja ima lake porode kaže da bi istog trena rodila za maslenicu sa piletom, po kojoj je novopečena majka mogla da odredi i spol svog budućeg djeteta.Po narodnom vjerovanju ona bi prvu maslenicu donesenu u babinama prevrnula i pojela dva zalogaja.Tako si je omogućavala dijete drugog spola.

Vjerovanja kojeg su se nekad držale stare Bošnjakinje bilo je da ona žena , ako ne želi više da rađa, treba da ode na grob svog djeteta, uzme zemlje sa mezara pa da je tri puta, pošto se okupala i u čisto presvukla, propusti kroz košulju i vrati na mjesto na mezaru odakle je uzela.Neke žene su govorile da tu zemlju treba staviti na glavu, pupak i noge, pa je onda vratiti na mezar.

Kad se žena porodi, odmah zadoji dijete sama.Ukoliko nema mlijeka ili mora da ode negdje na duže vrijeme, dijete će joj podojiti samo neka žena s kojom je u srodstvu.Nikad neće dati da dijete podoji neka žena koja nije rod, jer smatraju da je mlijeko jače od krvi.Ako bi se to dogodilo, ta žena je djetetu koje je podojila pomajka, i ono sa njenom djecom kad odraste ne smije da stupa u brak.Da do ovih ograničenja ne bi dolazilo, izbjegavaju uspostavljanje srodstva po mlijeku.



Dok doji dijete mora strogo da pazi na to da joj ni kap mlijeka ne padne u vatru ili na neko peksinavo mjesto, jer će joj mlijeko usahnuti i neće moći da ga povrati.Gubitak mlijeka se dogodi i kada dojilja zaspe otkrivenih grudi ili nagazi na kap svog mlijeka.U Cazinskoj krajini se u takvom slučaju po selu traži domaćica koja ima u kući trahane (tarahane) stare tri godine.Nju žena koja je izgubila mlijeko skuha i pojede u tri puta i mlijeko joj se sigurno vraća.

Ako žena nema mlijeka, daju joj da pije što više bijele kafe, da jede tečnu hranu, pa i bijeli kruh, a pored toga joj i "zagašuju stravu".Ukoliko žena ima male bradavice pa dijete ne može da sisa, traži neko veće da izvuče bradavice, a odojčetu za to vrijeme daju da sisa krpicu u koju je zavijen šećer natopljen mlijekom.



Opće vjerovanje da žena ne može da zanese dok doji ukorijenjeno je, mada neki odbijaju da vjeruju da je to moguće.Ako žena zanese dok doji, kažu da je "ponijela na suho".U tom slučaju odmah prestaje da doji dijete bez obzira koliko ono bilo.Inače, dijete se od sise odbija tako što majka ode u rod na nekoliko dana dok se dijete odvikne od podoja u određeno vrijeme, ili se namažu bradavice paprikom ili smolom na koju se lijepi vuna, pa se dijete toga gadi i samo se odbije.Ukoliko poslije prestanka dojenja ženu bole grudi, privija se na njih i pod pazuh orahov list ili se da kome da izvuče ono zgrušano mlijeko.Žene se pomažu i time što puštaju toplu vodu da im teče niz grudi, te ono razmekšava otok i povlači sa sobom nadošlo mlijeko.



U vezi sa dojenjem postoji vjerovanje da žensko dijete ne valja dojiti ni dana preko godinu dana, jer majčino mlijeko daje kuveta, pa će ga dijete imati previše.Ta suvišna snaga će učiniti da žensko dijete, dojeno više od godine dana, kad-tad pođe po "zlu putu".Muško dijete, naprotiv, treba što duže dojiti jer time postaje silniji i bolji junak.Ostalo je zapisano, po kazivanju Đule Kulovac, da je ona svog sina dojila sve do njegove 15.godine.Bio je tako jak da je mogao mejjit-taš (kamen na koji se položi mejit dok se nad njim moli) da podigne.Dojio je a počeo je i da ašikuje.Cure bi ga zadirkivale: "Idi, majka te zove da te podoji!" a on bi im odgovarao da hoće kod njih, a ne kod svoje majke da sisa, pa bi se one razbježale.Ima žena koje su svoje sinove dojile do njihove 17. ili 18. godine, u uvjerenju da će biti jači mimo ostalih ljudi.

U Bosni se kaže da svako dijete ima svoju nafaku tojest sreću i kolika je ona toliki je i ljudski život.Onog dana kada se sreća potroši završava i čovjekov život jer bez nafake nema ni života.Upravo zato čovjek koji je nesretan, nema ni u čemu sreću a i dalje je živ, žrtva je nekih drugih uticaja koji dolaze iz onostrane, više sfere.Tu može biti samo riječ o proklestvu ili crnoj magiji, s tim da je prvo neizlječivo, pošto je riječ o Božijoj pravdi, dok se crnomagijaske čini mogu otkloniti i time odblokirati ljudska sreća.
Takvi sihiri u Bosni prave se na razne načine ali među poznatijim su oni rađeni na praznim konzervama, na sitnom novcu ili katancu.Zapravo, može se konstatovati da je svako vračanje u magiji usmjereno ka narušavanju sudbinskog toka sreće kako bi se njegovom blokadom brže i lakše djelovalo na pojedinca.
I druga djelovanja poput uroka mogu bitno štetiti uspjehu pojedinca jer ljudska zloba ne poznaje granice stoga je uvijek preporučivano, ne bez razloga, nošenje zaštita i hamajlija.Prvenstveno tu se misli na tisovinu u narodu počašćenu nazivom "sretno drvo".

Po starom bošnjačkom običaju ona se ušiva u crvenu tkaninu i stalno nosi uza se.Neke žene, posebno one u Cazinskoj krajini, uz tisovinu u crvenu tkaninu dodaju malo soli i šećera "kako niko ne bi mogao ni "soliti" ni "šećeriti" tojest praviti nikakve sihire i zlo.
"Podijeli sadaku (milostinju) produži nafaku" stara je krajiška izreka koja aludira na to da dobro djelo uvijek stimulira sreću da jače djeluje u životu pozitivne osobe.Nerjetko se čuje od strane faladžija prilikom gatanja kako je nekog baš milostinja spasila od pogibelji ili nagaže na sihire.Zato je upravo milostinja siromašnima i nemoćnima najbolja praksa prizivanje sreće čija je moć da djeluje na svaki aspekt zivota, samim time što su jedno od drugog neodvojivi.
Sreća u svemu, posebno u ljubavi naročito je bitna u zivotu svakog čovjeka jer samo sretno zaljubljena osoba može normalno funkcionirati i stvarati te zato ne čudi veliki broj vjerovanja vezanih uz sam početak zivota novorođenčeta.U sjeverozapadnoj Bosni i danas se prati pravilo da se po iznošenju bebe iz porodilišta na putu kući prvo svrati nekom rođaku ili jako dobrom prijatelju koji živi na brdu ili brežuljku "da bi bebi sve išlo uz brdo!".Dijete se obavezno daruje kokošijim jajetom, simbolom plodnosti i sreće, te novcem.
U narodu se sreća dijeli na "otvorenu" i "zatvorenu".Osobe kojima sve u životu ide normalnim tokom spadaju u kategoriju onih kojima je sreća otvorena.Međutim, ljudi čiji su životi teški i mukotrpni, praćeni stalnim pehovima i razočarenjima kategorišu se osobama zatvorene sreće.Posebno pogođene "zatvorenom" srećom smatraju se djevojke usidjelice ali i muškarci koji se ni u srednjoj dobi života još nisu oženili.Njima se vrača i baje kako bi se ta zla kob otjerala od njih.Neki su rituali namjenjeni upravo takvim osobama da ih sami naprave poput onog koji se dugo vremena prakticirao na području Sarajeva.U zoru romskog praznika Đurđevdana djevojka usidjelica bi uzjahala vratilo sa razboja i protrčala pored kuće najbližeg joj bećara da bi joj suđenik što prije došao.
Hodža osobi "zatvorene" sreće nalaže da mu dođe pred samu Mjesečevu mijenu i sa sobom donese nov katanac i kljuc.Hodža na katancu napiše mali zapis ili prouči određene molitve i dove za nafaku i napredak pa katanac zaključa.Nakon toga posavjetuje osobu za koju je radio skidanje sihira da ode tamo gdje je duboka voda i sa mosta preko desnog ramena baci otključan katanac u rijeku.U drugim prilikama osoba "zatvorene" sreće stane kraj rijeke i gledajući niz vodu otključa katanac i bacajući ga u nju govori: "Kao što se otvorio ovaj katanac tako neka se otvori i moja sreća od Boga veledalin a od mene amin".Poslije toga odlazi sa tog mjesta bez okretanja.

Bosanske predaje o sreći

Živio čovjek zadružan u zadrugi (porodici) vrlo sretno, ali ne potraje sreća i stariji mu brat naumi da se dijeli.Ono mala (stoke) što je diobom dobio pomre kroz godinu dana: nešto krepa a nešto izjedoše vuci.Pomriješe i žena mu i djeca, i on osta sam k'o prst.

Kad mu jadi i nesreća dodijaše, sabra se te naumi da pođe u svijet da traži bolju sreću.Tumarajući k'o muha bez glave, pređe jedno brdo i sretne starca, koji ga upita, kuda li je pošao, a on mu odvrati, da ide tražiti sreću pa bilo na kraj svijeta.

-"Već, po Bogu si brat, ako znaš, gdje bi sreću našao, kaži mi?".

Starac upre štapom prema jednom velikom brdu i reče:
-"Vidiš ono brdo, uspi se na njega a tamo ćeš naći starca, koji će ti kazati za sreću; ali kada dođeš onamo ne progovaraj, doklen on ne upita, a što on radio bude, to radi i ti".

Nesretnik putuj danas, putuj sutra, teško se uspenje na brdo i nađe starca.Sav je sijed k'o ovca te mota veliko klupko bijelog konca, koji se iz brda kroz jednu rupicu izvlači.Kad je Sunce upočinilo poče on motati mrk konac a malo po malo pa sasvim crn, dok se i ne smrče a iz neba se pred starca spusti sinija sva od zlata.Sja se i na njoj svakakve đakonije! Starac poče jesti a nesretnik se osokoli, primakne pa i on stane večerati.Kad su povečerali sinija se opet digne u nebo a starac okupi motati crni konac cijelu noć.Pred zoru konac malo po malo bljeđi a kad izađe Sunce - zabjelio konac!?.

Tako je starac motao cijeli dan bijeli konac a u veče kad je opet pocrnio, spusti se s neba drvena sinija i na njoj srednje vrste jela i oni večeraju.Treće noći eto ti sinije sasvim proste i na njoj samo malo kruha i soli, i oni opet večeraju, sinija se digne i ode u nebo a starac tek sada progovori i zapita onoga nesretnika, šta li želi?.

Nesretnik mu kaže kako nema sreće pa da je traži i zamoli ga, ako znade, da mu kaže, kako će se sreće dobaviti.Starac reče:

-"Jesi li vidio onu prvu veče sofru, pa drugu i treću? Koja je u njima razlika, ona je razlika i među ljudima.Koji se oni dan ili noć rodi kad silazi zlatna sofra biće vrlo sretan i bogat, koji se rodi drugi dan ili noć, onaj će imati srednju sreću, i kod dobrog rada i truda moći će da živi prilično dobro, a onaj koji se treći dan ili noć rodi kad siđe mršava sofra, taj je cijelog svog života nesretan i jedva se kruhom prehranjuje.On se mora kod onoga pridvoriti, koji se u sretni čas rodio.Ti idi pa se strpi, jer ti je tako suđeno!".

U bošnjačkoj magijskoj praksi i dan-danas se očuvao obred liječenja klinčića (vrsta vodene kile) kojima su se bavili kako pojedini muškarci tako i žene.O klinčićima se u narodu kaže da ih dobiju muška djeca ako žena u vrijeme trudnoće u jednoj ruci ponese drva a u drugoj vode ili nosi odjednom vodu u dva suda.Vjeruje se, posebno u okolini Bihaća, da se dobiju ako majka u vrijeme trudnoće kupi po drvljaniku (gdje se cjepaju drva) kline kojima je otac cijepao drva.

Klinčića ili klina ima od „četiri ruke“ a manifestiraju se oteklim mošnjama dok dijete svoje tegobe iskazuje plačom, nervozom nesanicom...Javljaju se kod novorođene muške djece do godinu dana starosti.U Kaknju živi Derviš Husagić koji se liječenjem ove tegobe bavi već decenijama.

Mudrost liječenja nije nikakva tajna, ali samo odabrane osobe to mogu da rade.“Dijete se položi na spužvu i spusti se na pod.Nogice mu se podignu toliko da mu budu slobodne mošnice.Ja onda zaokružim petom oko bebinih testisa tri puta i lagano kucnem u njih.To ponovim tri puta i onda ostavim roditelje da obuku bebu.Međutim, prilikom izlaska iz sobe, ne smijem da se okrenem, a nije dobro ni da im kažem da dođu ponovo, da ne bi time urekao svoj rad“, otkriva Husagić.Objašnjava da roditeljima na polasku stisne ruku i pozdravi ih sa; „Doviđenja i sretno“.

Derviš iskreno priča o svom načinu liječenja, napominjući da nije svaki tretman uspješan.U tom slučaju, potrebno ga je ponoviti.

Za pola vijeka, koliko liječi klinčiće, kroz Husagićevu kuću prošlo je oko tisuću mališana.Mnogi su, zahvaljujući njegovim tretmanima, izbjegli operaciju.Iako ima dva sina i dvije kćerke, ne može da im prenese umijeće koje posjeduje.Međutim, čuo je da u susjednom selu živi mladić kome je otac poginuo prije nego što se rodio, pa planira da njemu ponudi da nauči ovu vještinu i tako od zaborava sačuva metodu starog narodnog liječenja.

Za šezdesetpetogodišnju nanu Zibu Kovačević koja vas, kako njeni sugrađani kažu, može osloboditi iz kandži samog đavola, malo ko na području sjeverozapadne Bosne.Ova iscjeliteljka odavno sa porodicom živi u naselju Solina, na rubu Tuzle.

I danas se među bošnjačkim narodom vjeruje da su uzroci mnogim bolestima, naročito onim dječijim, uroci.Po kazivanju mnogih ljudi, više od polovine djece sahranjene u seoskim mezarjima umrlo je od uroka.U to su oni ubijeđeni, jer vjeruju da sve što je mlado, lijepo i napredno može da se urekne.Stoga su zaštitne mjere protiv uroka mnogobrojne.Uglavnom se svode na nošenje raznih apotropeona na vidnom mjestu ili ušivenih u odijelo.
Djetetu se najčešće stavljalo u bešiku nešto gvozdeno, obično, maša zbog vjerovanja da zveka maše razgoni džinove i šejtane.Ako majka izlazi iz kuće, prebacivala bi svoj pojas preko bešike.Kad se dijete povijalo, u bešiku se stavljao još bijeli luk, parče tisovine i parče ruta koje su bile na strašilu u konoplji.Neki su djetetu pod kapicom držali i parče luča, grumen soli, koricu kruha, korijen i struk trave devesilja ili trockota.Na kapicu u kojoj se dijete iznosi van prišivale su se razne "zabave" tojest model prakljače, česno ili cvijet bijelog luka, raznobojna dugmad, ukrasno kamenje, stari novac te "mašale" koje treba da privuku prvi, najteži pogled.

Čim se dijete uznemiri ili plače, a za svaki slučaj i bez toga kad je u kući puno svijeta, djetetu se razližu, raspljunu ili "othuču" uroci.Uhvati se dječija glava rukama, pa se, govoreći basmu, lizne jezikom s desnog kraja čela ka sredini, hukne, otpljune i izgovori basma.Isto se ponovi i sa lijeve strane ka sredini, zatim od nosa ka sredini čela i sa gornje strane ka sredini čela.Pri tom se govori:Urok sjedi na pragu, uročica pod pragom.Urok skoči, uročicu sprči! U uroka dva oka:jedno vodeno, drugo ognjeno, puče vodeno, pogasi ognjeno!

Uroci se mogu razlizati i ovako: nadlanicom lijeve ruke povlači se odozdo nagore djetetu između nogu i kaže "Ko ureko ovo (tojest to dijete), ureko i dolje!".Ako ovo ne pomogne, gasi se ugljen na poznati način.Poslije zagašivanja, onaj kome se gasilo treba da popije malo od te vode preko maša i da zagrize njihov donji kraj.Ugalj se baca na krov kuće ili ćumeza ili na put, s namjerom da bolest (urok) pređe na onoga ko prvi naiđe na to ugljevlje.

Oblizivanje pomaže samo, kad je ko lako urečen i ako se odmah upotrijebi, dok vodica sa gašenim ugljenom i od veoma teških uroka dobro pomaže ali samo dok uroci nisu oživljeli a to se po bošnjačkom vjerovanju događa u toku tri dana.Za gašenje ugljena se uvijek upotrebljava cijela voda (nenačeta voda) koja mora biti sa izvora, uzeta odmah poslije Sunčeva izlaska.

Pri kraju da spomenem još jedan način koji se dosta rijetko upotrebljava.U cijelu vodu metnu nešto sedefa pa se to ostavi preko noći da odstoji.Rano ujutro, kad pijevci prvi put zapjevaju, uzme urečeni posudu sa vodom, pa se popne na kakve ljestve.Na svakoj stepenici gutne po jedan put i tako učini do tri puta.Onim, što vode preostane, treba da se urečeni umije.



Zanimljivo je spomenuti kako se u narodu Cazinske krajine vjeruje da je basme za skidanje uroka najbolje prenijeti djevojčici koja je "još čista" tojest nije dobila menstruaciju.Navodno, ukoliko ih tad nauči cijeli će život moći otklanjati uroke sa drugih, vrlo uspješno.Takva djevojčica, kasnije žena, može i na daljinu skidati zazore i prostrijele sa djeteta.To čini stalnim ponavljanjem jedne te iste basme.Dok to čini kod nje se pojavljuje zijevanje i suzenje očiju.Tretman traje nekad i po sat vremena.Čim popratne pojave učenja basme nestanu urok je skinut.Za ovakav obred nije potreban direktan kontakt niti gašenje ugljevlja u vodi što cijelom obredu daje još mističniju notu.