Dana 4. 10. 2002. godine, u 22 sata i 50 minuta, putem telefona, policijskoj stanici u Visokom došla je dojava da je Hamdo Ramić u selu Gornja Seoča napadnut od strane džina. Poziv su uputili mještani sela Gornja Seoča tvrdeći da se iz kuće Hamde Ramića čuju krici. Iako je takva vrsta napada u zoni odgovornosti hodža a ne policije, policija je ipak odlučila poslati patrolu. Napad je - je li - napad.
Policijska patrola u sastavu od dva policajca uputila se na mjesto događaja, gdje su kod seoske džamije zatekli dvadesetak mještana, među kojima je bilo i nekoliko hodža. Pošto se kuća iz koje se čuju krici nalazi od džamije nekih stotinjak metara vazdušne linije, na samku i neosvijetljena, patrola je tražila od mještana da ih neko ko zna put otprati do kuće, no niko od prisutnih se to nije usudio. Pošto su im baterijske lampe bile slabe, policajci su u pomoć pozvali pojačanje. U drugom policijskom autu koji je stigao na lice mjesta nalazila su se tri policajca. Onda se svih pet policajaca popelo do Ramićeve kuće. Svi do jednog su bili sigurni da su se iz kuće čula najmanje tri različita glasa.
Međutim, na njihove pozive se odazvao i izašao jedino Hamdo, koji i inače sam živi u trošnoj ćerpičari na rubu sela. Kada je on izašao, svi glasovi su najednom utihnuli. Hamdo je tu večer, u pratnji policije, odveden u Visoko, gdje mu je u tamošnjem Domu zdravlja data injekcija za smirenje, nakon čega je vraćen kući.
I to bi otprilike bila verzija događaja sa policijskog stanovišta, a ta verzija ujedno demantuje pisanje pojedinih medija da su se te noći sa mjesta događaja uhvatili noge i hodže i policajci. Iz istih, policijskih izvora, nezvanično se može saznati da dežurno osoblje u Domu zdravlja nije u Hamdiji tu noć prepoznalo hitan slučaj sve dok se iz Hamdije nije ponovno nenadano nešto glasno javilo, zbog čega je dežurna doktorica odskočila u pravcu zida. Po policijskim se izvorima tako moglo zaključiti da su te noći svi bili u strahu, a jedino su policajci bili neustrašivi.
U Domu zdravlja nije bilo doktorice koja je dežurala te večeri, a ostalo osoblje koje se sjeća noći u kojoj su Hamdu doveli kaže da se nije desilo ništa što bi bilo razlogom za strah.
Neustrašivi Seočani Da li je uopće postojao "slučaj" ili su novinski naslovi tipa "Šejtani opsjedaju Visoko" plod mašte gladne senzacionalizma, i, ako jeste, to da li je u cijelom slučaju postojao razlog za strah, najbolje znaju u samoj Gornjoj Seoči, koja je u javnosti već predstavljena kao selo koje se bojalo zalaska sunca.
"Hamdo ti je, beli, nagazio na džinsko kolo. Svakome se to može desiti, a najviše baš 'vako na raskrsnicama, gdje sad stojimo", veli dedo koga upitasmo za Hamdu.
"Pa da se onda pomaknemo malo, a, dedo?" Kad smo se malo pomakli, dedo reče da je Hamdo maloprije prošao pored nas kad smo ulazili u selo, samo nismo znali da je to on, a i prošao je dosta nečujno. A, opet, sve i da smo znali, ne bismo ga nešto zasretali. Možda čovjek žuri kakvim poslom.
"Mogli ste komotno", kaže dedo, "sad je to prošlo. Hamdo je sad dobro kako je hodža Arap rastjerao džine iz njega. Nego, više ti o tom znaju dolje u granapu."
A seoski granapi su provjerena mjesta gdje se mogu dobiti sve informacije: od one koji cuko u selu hoće ujesti, do one šta je sinoć George Bush večerao, pa tako i gdje se tačno nalazi Hamdina kuća i šta se zapravo tu dešavalo. "Prvo, da se odmah razumijemo: nije istina da smo se od straha zatvarali u kuće sa prvim mrakom", jednoglasni su u granapu. Najprije nisu znali o čemu se radi. Treba reći da su uglavnom svi u selu dobri sa Hamdom. Jednom mu je jedan rano ujutru dolazio kući jer su zajedno trebali ići u drva. Kad je došao pred kuću, čuo je nekakav glas, isto kao da se ovca prehlađena javlja. Pitao Hamdu ima li kakvu sipljivu ovcu, ovaj rekao: ma, jok. Da je znao o čemu se radi, on bi, veli, razgulio odozgo. Ali, nije.
I drugi su u selu, prolazeći ispod Hamdine kuće po noći, bili sigurni da su čuli ili krike ili kako se jedan dere a dvojica pričaju. Samo što obično nije bilo svjedoka pa bi ljudi šutjeli da ih selo ne napravi budalama. Sve do jednom, kada su se u granapu otvorili i usaglasili stavove da nešto nije u redu i da nešto treba poduzeti. Krenuli su ranom zorom do Hamdine kuće, i, kad su došli pod kuću, čuli stravične krike, isto kao da Hamdu neko teroriše. Vratili su se i čekali da Hamdo dođe u prodavnicu. Kada je došao, djelovao je iscrpljeno. Kad su mu rekli da su išli do njega i šta su čuli, priznao je da mu se nešto dešava. Kaže da najprije osjeti nešto kao da hoće da mu se štuca. A kad Hamdo štuca, cijelo se selo zadevera.
Nije bilo druge nego… Onda je selo krenulo od hodže do hodže, da i sebe i Hamdu kutariše belaja. Skupili pare da ga izliječe. Međutim, jedan se hodža odmah razbolio nakon što je čuo glasove a da nije ni čestito prišao kući. Drugi je, opet, dva dana ležao u postelji nakon što mu se nešto prikazalo u noćnom pokušaju približavanja Hamdinoj kući. Od Hamde su odustale sve čuvene hodže iz visočkog kraja.
Tu noć 4. oktobra 2002, kada su zvali policiju, pred džamijom su se bili sakupili svi. Četvorica hodža i dvadesetak mještana. Došla su najprije dva policajca, koji su konstatovali, onako izdaleka, eto, koliko se čulo, da sa njim ima još neko i da treba zovnuti pojačanje. Kada je pojačanje došlo, niko od prisutnih nije smio otpratiti policajce do objekta. Istina je da su oni otišli sami do kuće, opkolili je i glasno zapovjedili da iz kuće svi izađu. Izašao je samo Hamdo, jer su svi ostali koji su se čuli bili u Hamdi.
"Hamdo je pun džina k'o šipak", rekao je hodža Arap kad ga je prvi put vidio. Kad je Hamdi hodža pod nos primakao miris protiv džina, stala je dreka iz njega. Onda je dogovoreno da se istjerivanje džina iz Hamde obavi u džamiji u Gornjoj Seoči. Hodža Arap je pristao da sam taj čin mještani mogu snimati i kamerama. Tako se u džamiji skupilo desetak ljudi i dvije kamere. Svjedoci koji su prisustvovali samom činu istjerivanja džina kažu da je prizor nezaboravan: Hamdo je ležao na ćilimu, a kad je hodža počeo učiti, iz Hamde su krenuli glasovi, dok mu je tijelo stalo lebdjeti u neprirodnom položaju. Tek je malo dodirivao tlo. Snimale su dvije kamere, a kamera koju je držao čovjek koji nije uza se imao zapis protiv džina, stalno se gasila. Čak je hodža Arap pričao sa džinima, pitao koji od njih gasi kameru. Sve vrijeme dok je trajalo istjerivanje, a trajalo je dva puna sata, sijalice su u džamiji treperile. Čak je jedna i prsla. Sam Hamdo se poslije, kad je došao sebi, ničega nije sjećao. Pitao je otkud on tu.
Istjerivanje džina je ukupno dva puta obavljeno i Hamdo je sada zdravo i veselo. Kažu da je hodža Arap iz njega istjerao sve džine, ali da mora još jednom doći da ih rastjera i oko kuće, gdje se sakupljaju.
U Seoči kažu da je gore kod Hamdine kuće Hamdin babo prije tridesetak godina ubio Hamdinu majku pa sebe. U Gornjoj Seoči je živio i Niset Ramić, čovjek koji trenutno leži u zeničkom zatvoru i koji je nedavno javno u medijima iznio niz optužbi na račun Hasana Čengića kao navodnog nalogodavca za ubistva koja je izvršio. Da li te činjenice utiču i u kojoj mjeri na stvaranje pogodnog miljea da bi došlo do manifestacije jedne paranormalne pojave, nije jasno. A da je došlo, jeste. Ko ne vjeruje, niko ga ubijediti ne može. Ko vjeruje, nema potrebe da sad ide u Gornju Seoču i gleda snimljeni materijal.